“ Što se vrijeme više odmiče, to ga manje cijenimo. Zbog nečijeg kašnjenja od nekoliko sekundi dignut ćemo galamu, stisnuti sirenu u autu i vikati kroz prozor, iako semafor namiguje tek žutim svjetlom. S druge strane, sposobni smo puste godine pomesti pod tepih, kao da je prošlost nešto tako nebitno, iako smo toj istoj prošlosti podignuli spomenike i sagradili joj muzeje. Kad je prolaznost u igri, čemu nas prošlost uopće uči? Prolazi li vrijeme ili prolazimo mi?”
“Bez vlastita jezika čovjeku dolaze samo životinjske misli.”
“U prošlosti sam ponekad znala reći da sam slobodna, neovisna, ali nikad emancipirana, oslobođena. Potražila sam na internetu točno značenje te riječi i zaključila da se nisam morala osloboditi ni od svojih roditelja, ni od svog supruga, čak ni od mjesta u kojem sam se rodila. Morala sam se osloboditi samo od sebe same…”
“Između mene i smrti stoji još samo moja dementna mati.”
Annie Ernoux iskreno i bez zadrške progovara o odnosu s majkom i o krivnji koju osjeća, prepoznaje se u majčinoj sudbini i preispituje prolaznost života. Ernaux je u svojoj boli i zapisima koje se jedva natjerala ponovo iščitati i objaviti još jednom dokazala da je apsolutna kraljica pisane riječi i prenošenja osjećaja.
“Čovjek bježi kako može, a ne gdje želi.”
Suzdržano, ali dirljivo Łoziński nam podastire život obične židovske obitelji u malom gradu u Poljskoj neposredno prije Drugog svjetskog rata. Nema ovdje mjesta užasu, samo prikazu jedne obične svakodnevnice koja iz dana u dan postaje sve teža. Jer svi znamo kako priča završava bez da smo je pročitali u ovom romanu.
Djevojčica je.. Da, da, pa i to je isto lijepo.
“Jedne večeri k nama su svratila dva gospodina, moraju nam postaviti neka pitanja. Sjede s tatom za stolom u blagavaonici, jedan označava polja u obrascu koji je izvadio iz torbe. Po mojim procjenama, riječ je o popisu stanovništva 1964., imam pet godina. Sramežljiva sam i znatiželjna istovremeno, skrivam se iza kauča. ‘Imate li djece?’ pita gospodin. ‘Ne’, odgovara otac. ‘Imam dvije djevojčice.’”
Dirljiv roman o požrtvovnosti i ljubavi jednog oca
Ove tihe šume dirljivi je roman o požrtvovnosti i ljubavi oca, nošenju s grijesima iz prošlosti, suočavanju sa gubitkom najmilijih i pokušaju ispravljanja nepravde. Čitajući gotovo da poželite pobjeći u taj mir, tišinu i spokoj u kojem Cooper i Finch žive, u taj jednostavan život od kojega smo svakim danom sve dalje.
Obiteljsko okupljanje prepuno intriga
Nevjerojatno bogat i liričan stil pisanja, vješto prebacivanje perspektiva pripovijedanja, držanje u neizvjesnosti, polagano otkrivanje tajni, suptilno ubacivanje dobro istražene umjetnosti glazbe i slikarstva prošlog stoljeća, žive slike mjesta u kojem se radnja odvija, pomno razrađeni likovi – sve to svrstava Dafne u sam vrh turske književnosti.
Nastavak velike uspješnice “Minijaturistica”
Nekada imućna obitelj Bradt trenutno jedva spaja kraj s krajem, rasprodaje namještaj kako bi se prehranila i na van ostavila privid i dalje bogate obitelji. Theu, najmlađu članicu obitelji koja je tek zagazila u punoljetnost, teta Nella vodi na najluksuzniji bal u Amsterdamu kako bi joj osigurala brak sa imućnim mladićem Jacobom van Loosom koji joj je zapeo za oko.
Opasan način života koji je rezultirao prijevremenom smrću
GERDA BLEES – MI SMO SVJETLOST Mi smo kognitivna disonanca. Mi smo neugodan osjećaj koji nastupa kad se stvarnost ne poklapa s vašim uvjerenjima. Kad na temelju vlastitog ponašanja morate zaključiti da ste malodušniji, uskogrudniji […]
Borba za život do posljednjeg daha
Vlasnik šećerane Abraham Liebeskind i njegova supruga Liliana godinama bezuspješno pokušavaju začeti dijete. Dvadeset i pet godina potrebno je da na svijet dođe dugo iščekivana Zuzana. Okružena ljubavlju, pažnjom i novcem Zuzana odrasta uz dvojicu prijatelja Hanuša i Jana. Druge djece u okolici nema, a ako se i pojave, Zuzanu ne zanimaju.