Annie Ernaux – Nisam izašla iz svoje noći
Bila je sva razdragana, smijala se. Poklopila sam uši rukama, učinilo mi se da tonem u nešto neljudsko. Nisam u kazalištu, to moja majka razgovara sama sa sobom
Majka Annie Ernaux oboljela je od Alzheimera. Ta bolest polako joj se prišuljala iza leđa mjesecima prije nego je izašla na površinu. Annie ju prima kod sebe, pokušava se naviknuti na činjenicu da joj se obraća sa „gospođo“, da ju ne prepoznaje, da gubi stvari, a um joj plovi prošlošću.
Kad govori o meni, radi se o njoj. Sigurno se smrtno dosađuje! Ili je za nju ta riječ izgubila smisao? Čega se sada sjeća od vlastitog života? Što joj vlastiti život znači?
Bolest je brzo progresivna i majku mora smjestiti u dom. Redovno ju posjećuje i vodi zapise o njihovom susretu pokušavajući ostaviti njezin trag u vječnosti. To više nije njezina majka, ta osoba samo fizički nalikuje na nju iako i u tom smjeru propada. Ponekad se povrati iz svog zamućenog uma, kaže rečenicu dvije, one koje bi izgovorila dok je još bila snažna, mlada i zdrava. Annie razdire tuge, srce joj se kida, pokušava ostati jaka, pokušava igrati tu igru davnih sjećanja i izbrisane nedavne prošlosti koji gospodin Alzheimer neumoljivo nameće njezinoj majci.
Sve se obrnulo, sad je ona moja djevojčica. Ja njoj ne mogu biti majka.
Pokušava se pomiriti s tim da njezina majka u sutonu života ne zna ništa o svojim najmilijima, da se pretvara u bespomoćnu djevojčicu ovisnu o tuđoj pomoći, da živi u nedokučivom svijetu svog oboljelog uma mijenjajući pritom svoju osobnost.
„Ne spominju otpust. Pitam se hoće li me ikad pustiti. Možda ću ovdje ostati…“ Prekinula se i nije rekla „do smrti“. Ali je mislila. Da ti srce pukne. Živa je, još planira, još žudi. Želi samo živjeti. I ja je trebam živu.
Annie Ernaux ne mora puno reći, njezine odmjerene, nerijetko kratke rečenice vrve boli, nostalgijom, požrtvovnosti i ljubavlju djeteta koje je izgubilo majku, a još je živa. BI li joj bilo lakše da je zaista umrla? Annie ju treba živu pa makar i „ludu“. Ponekad se i smije majčinim ludorijama jer bol bi ju razderala da misli samo na bolest.
Dečkima sam prepričala njezine geste i izraze lica. Pokidali smo se od smijeha. Jer bol ne možeš taložiti, moraš je okrenuti na šalu.
U ovim kratkim dnevničkim zapisima sadržana je sva bit borbe s osjećajima gubitka drage osobe kojoj ne možete pomoći, sva tragedija ljudskog života u kojem ste u jednom trenu prisutni, a u drugom izgubite dodir sa stvarnošću, sav jad i bespomoćnost starosti pogođene bolešću.
Stvar nije samo u osjećaju prolaznosti vremena, nego i u nečemu drugom, vezanom uza smrtnost: sada sam dio lanca bića, moj život pripada lozi koja će me nadživjeti.
Annie Ernoux iskreno i bez zadrške progovara o odnosu s majkom i o krivnji koju osjeća, prepoznaje se u majčinoj sudbini i preispituje prolaznost života. Ernaux je u svojoj boli i zapisima koje se jedva natjerala ponovo iščitati i objaviti još jednom dokazala da je apsolutna kraljica pisane riječi i prenošenja osjećaja.
Sve je u životu bilo borba. O njoj govorim u prošlom vremenu. No ova žena ovdje ista je ona nekadašnja žena. To je najstrašnije.
