Jakuba Katalpa – Zuzanin dah
„Biti Židov isto je što i biti Indijanac. Jednostavno pripadaš nekom plemenu.“
Vlasnik šećerane Abraham Liebeskind i njegova supruga Liliana godinama bezuspješno pokušavaju začeti dijete. Dvadeset i pet godina potrebno je da na svijet dođe dugo iščekivana Zuzana. Okružena ljubavlju, pažnjom i novcem Zuzana odrasta uz dvojicu prijatelja Hanuša i Jana. Druge djece u okolici nema, a ako se i pojave, Zuzanu ne zanimaju. Ne zanimaju je ni djevojačke igre, vrijeme provodi u naganjanju s prijateljima iako se to njezinoj majci ne sviđa previše. Zuzana ne pohađa školu, ima privatne učitelje i zavidi Hanušu i Janu kad joj pripovijedaju o dogodovštinama u školi.
Djetinjstvo će iz njih iščeznuti, kao kad se otvori prozor i zapuše vjetar, u jednom je trenutku tu, u drugom ga najednom nema, podsjeća to na kišu koja padne u noći, pravi pljusak koji otplavi prašinu i pijesak te razotkrije ono što je dosad bilo skriveno.
Kako rastu, neraskidivo prijateljstvo između Zuzane, Hanuša i Jana prerasta u ljubav; obojica dječaka zaljubljuju se u nju. Zuzana to primjećuje, a njezino srce pridobio je Jan.
Istovremeno, u svijetu Hitler pridobiva sve više sljedbenika, prava Židova se sve više smanjuju do konačnog zastrašujućeg istrebljenja. Zuzaninom ocu oduzeta je najprije tvornica, a zatim i dom pa su on i Zuzana prisiljeni raditi teške fizičke poslove kako bi preživjeli.
Pa ipak, to njihovo židovstvo prianja uz njih poput neodstranjive mrlje, Židovi su u svojoj srži, nipošto vlastitim izborom, svoje podrijetlo vuku za sobom poput tereta, nevidljiva, ali stalno prisutna tereta. Sve dok se jednog dana, poput niskog udarca, ne pojavi žuta zvijezda prišivena na odjeću, tuđinstvo koje iz nje zrači, a istovremeno ljepljiva prisnost, prošlost koja nikad nije otišla, vuče se naraštajima, guši i steže.
No mladu Zuzanu to ne priječi da krši pravila i odlazi sa prijateljima na mjesta koja Židovima nisu dopuštena parajući i ponovno šivajući na mjesto žutu zvijezdu koju je obavezna nositi. Sve do dana kada i nju i oca odvedu u logor.
Zuzana vježba mozak. Ponavlja dane u tjednu, mjesece kako slijede, dječje brojalice. Želi upamtiti imena žena koje s njom dijele krevet. Urezuje u pamćenje imena nadzornica i liječnika, u sebi ponavlja francuske riječi, misli na davne poznanike.
Izuzetna priča o ljubavi, prijateljstvu, izdaji, boli i borbi za preživljavanjem. Jakuba Katalpa uspjela je kratkim i odmjerenim rečenicama prenijeti emocije, povezati nas s likovima, prenijeti nam njihovu patnju, čežnju, nadu i borbu za život.
Dvije godine nakon završetka rata ona je i dalje i koncentracijskom logoru. Hanuš je bio u pravu, donijela je tu noćnu moru sa sobom. Bol joj je prirasla poput tumora, promijenila joj misli i tijelo, skratila dah, zatrovala krv.
Roman je pisan u sadašnjosti pa su tako događaji pred vama kao da se upravo događaju. Ratna tematika je postavljena u pozadinu priče i Katalpa nas ne zamara već toliko poznatim činjenicama. Ona gradi priču oko divne, sposobne i pametne Zuzane i njezine nevjerojatne volje za životom. Čak i u najgorim trenucima, Zuzana ne posustaje, njezin je duh nesalomljiv, za život se drži i najslabijim dahom. Baš onako kako ju je majka podučila.
Dijete se u njoj prevrće, a njezino je lice okrenuto prema nebu, diše kroz nos i na usta, onako kako ju je mama poučila, jezik joj zasladiše jedva primjetna vlakna melase koja k njoj nanese vjetar iz šećerane.