Mohamed Mbougar Sarr – Najskrovitiji pogled na ljude
O piscu i njegovu djelu znamo barem ovo: i jedno i drugo zajedno kroče najsavršenijim labirintom koji možemo zamisliti, dugim, kružnim putom, na kojem se njihovo odredište stapa s njihovim ishodištem: samoćom.
Tko je T. C. Elimane, pisac zagonetnih inicijala koji je napisao jednu jedinu knjigu, a zatim nestao bez traga? O njemu se zna samo da je dobio studijsku stipendiju, stigao u Pariz i 1938. objavio roman Labirint nečovječnog koji je postigao neviđen uspjeh u Francuskoj. Autoru su prognozirali brojne prestižne nagrade, no onda ga je književna kritika sasjekla proglasivši djelo plagijatom. Izdavač povlači knjigu iz prodaje i uništava sve zalihe, a Elimaneova sudbina ostaje misterij.
Dat ću ti savjet: nikad ne pokušavaj reći o čemu govori neka velika knjiga. Ili, ako to činiš, evo jedinog mogućeg odgovora: ni o čemu. Velika knjiga nikada ne govori ni o čemu, a opet, u njoj je sve. Nikad više nemoj upasti u zamku i nastojati reći o čemu govori neka knjiga za koju osjećaš da je značajna. To je zamka koju ti postavlja mišljenje drugih. Ljudi žele da knjiga nužno o nečemu govori. A istina je, Diégane, da samo osrednja ili loša ili banalna knjiga o nečem govori. Velika knjiga nema temu i ne govori ni o čemu, ona samo nastoji nešto kazati ili otkriti, ali to samo je već sve i to nešto je već sve.
Diegane Latyr Faye čuo je za Elimanea još u gimnaziji no Labirint nečovječnosti nikada nije doživio novo izdanje stoga mu je bio nedostupan. I sam pisac, jednog dana susreće senegalsku spisateljicu Sigu D. koja mu daje jedini preostali primjerak Elimaneove knjige, vjerojatno najvrijedniju stvar koju posjeduje da ga pročita, a zatim ju posjeti u Amsterdamu kako bi mu ispričala svoju priču i svoje traganje za autorom.
Najveću jezu izaziva kad se u zbilju i ispod razbora umiješaju neobični fenomeni koje moramo pojmiti bez štaka nadrealnog i nerazboritosti – olakih pribježišta koja ne samo da nas oslobađaju suočavanja sa svim, čak i najružnijim licima zbilje već još i ne prihvaćaju zamisao da zbilja ima više lica.
Dieganea knjiga potpuno obuzima,čini se da nakon takvog remek djela nema više smisla pisati, da je sve rečeno u njoj. Odlazi u Amsterdam po odgovore Sige D. saznajući tako njezinu povezanost s Elimaneom, čudnu sudbinu svih književnih kritičara koji su knjigu oblatili i mogući Elimaneov put od njegovog nestanka.
U priči – ali, možda, općenitije, i u svakom trenutku našeg postojanja – uvijek se nalazimo između glasova i mjesta, između sadašnjosti, prošlosti i budućnosti. Naša duboka istina više je od pukog zbroja tih glasova, vremena, mjesta; naša duboka istina ono je što neprestano i neumorno struji između njih, u dvostrukom kretanju amo-tamo, prepoznavanja i gubitka, vrtoglavice i uvjerenosti.
Ja vam opisati ne mogu koliko je ova knjiga briljantna, koliko iz Sarra izvire ljubav prema književnosti, koliko uspješno gradi priču i kako ćete skoro 400 stranica knjige doslovno progutati. Sarr uspješno u svoje djelo uvrštava monologe, dnevničke zapise, novinske članke sa kritikom Elimaneovog djela i mijenja pripovijedače bez da i u jednom trenutku pomislite da tome nije mjesto u romanu. Sve je savršeno usklađeno i sve se savršeno nadopunjuje.
Prošlost ima vremena; uvijek strpljivo čeka na raskrižju budućnosti; i čovjeku koji je mislio da je od nje pobjegao ondje otvara svoj istinski zatvor s pet ćelija: besmrtnost nestalih, trajnost zaboravljenog, usud krivca, društvo samoće, ljekovito prokletstvo ljubavi.
Obavezno čitajte, ovakav književni genij i knjiga koja će vam ostaviti neizbrisiv trag jednostavno ne smiju proći nezapaženo.
Dok se spremam zakoračiti u sjenu, tješi me pomisao da će netko, ti čije ime ne znam, ali ti poznajem lik, pročitati ovu knjigu i iz nje možda nešto izvući. Ne želim posve nestati. Želim ostaviti ovaj trag, pa makar i nedovršen.