Marco Balzano – Kad se vratim
U prošlosti sam ponekad znala reći da sam slobodna, neovisna, ali nikad emancipirana, oslobođena. Potražila sam na internetu točno značenje te riječi i zaključila da se nisam morala osloboditi ni od svojih roditelja, ni od svog supruga, čak ni od mjesta u kojem sam se rodila. Morala sam se osloboditi samo od sebe same…
Kako bi svojoj djeci osigurala školovanje i hranu na stolu i kako bi imali iste mogućnosti kao i svi ostali, Daniela jedne noći odlazi od kuće bez pozdravljanja ostavljajući samo kratku poruku na stolu. Morala se požuriti da ne zaposle nekog drugog. Novac će im slati Milana i oni će imati sve što im je potrebno ne shvaćajući da im je u toj dobi najpotrebnija ona. Uskoro i njihov otac odlazi jer je našao posao vozača kamiona ostavljajući ih tako na skrb baki i djedu.
Osjećam da moja nada umire uz zvuk kamena koji se potmulo kotrlja niz planinu; najavljuje odron, prašinu koja će sve progutati.
Daniela se zapošljava kao njegovateljica, a zatim kao dadilja. Dok ona brine o tuđoj djeci, njezina su prepuštena sama sebi. Telefonski razgovori sve su kraći, otuđenost i okrivljavanje sve je glasnije u tih nekoliko međusobno izmijenjenih rečenica. Jedan nemili događaj natjerat će Danielu da se vrati, da preispita sebe i odluke koje je donijela. Može li novac nadoknaditi toplinu roditeljskom doma? Pod koju cijenu im je pristala priuštiti ono materijalno što i drugi imaju?
Djed je jednom rekao da ne možeš biti siromašan ako se pereš i nosiš čistu odjeću. Siromašan si ako trčiš za onim što svi žele.
Marco Balzano toplo i suosjećajno donosi priču o takozvanim bijelim siročićima, djeci u Rumunjskoj čije su majke otišle raditi u inozemstvo ostavljajući ih kod rodbine ili u ustanovama kojima šalju novac da se brinu za njihovu djecu dok one ne zarade dovoljno. S jedne strane pokušavaju ekonomski pomoći svojoj obitelji radeći poslove za koje su nerijetko prekvalificirane, a s druge strane ostavljaju praznicu i ožiljke koje više nikada neće moći nadoknaditi.
Vrijeme je prema svima jednako. Ne zna jesi li sretan ili nesretan.
Balzano je priču ispričao iz tri perspektive: nesretnog osnovnoškolca kojem majka neopisivo fali, njegove starije sestre koja je preuzela njezinu ulogu i majke koja na sebe stavlja teret hraniteljice obitelji u tuđoj zemlji.
U životu je važno samo da budemo blizu jedni drugima, kao kunići na gumnu kad se vani ledi.
Čitajući ovu priču temeljenu na stvarnim događajima ostat ćete duboko potreseni i zapitati se o stvarnim vrednostima današnjeg doba. Ogromna preporuka, ovakve se priče moraju čitati.
Sreća je istodobna eksplozija plača i smijeha, to znam kao što znam da dišem.