Zoran Žmirić – Kaleidoskop
Zbitku kratkih priča Kaleidoskop čitali smo u sklopu izbora za KroBuk.
Priče su podijeljene u 5 boja tako da u svakoj priči postoji neki detalj povezan s tom bojom bila to svjetla na semaforu, nečija odjeća, kosa, kuće i njihove fasade, automobili i ostala prijevozna sredstva. Sve što autor vidi kada zastane i promotri svoju okolinu postaje tema jedne od priča. Neke priče su izuzetne, sa snažnom porukom, poput priča Mirovina, Brijanje i Karta za Irsku koje su meni osobno najbolje. Ima ih i duhovitih (Namjerno) , onih u kojima ćete se prepoznati (Doktor u kući), ali i onih koji će vas duboko dirnuti i posramiti (Popust 90%).Popust 90% je priča koju bismo u ovo konzumerističko vrijeme trebali često nanovo čitati i sebi i svojoj djeci. Mene je rasplakala.
Čovjeku u dronjcima nitko ne prilazi, dok će s lijepo odjevenim svatko razmijeniti pokoju rečenicu. No koliko god nas dobri odnosi s ljudima hrane, lijepa riječ ne čini želudac punijim. Ma što tko mislio, odijelo ipak čini čovjeka. Ovaj je pak odijelu činio sve kako bi mogao živjeti kao čovjek. Ili barem kao pas. Neki iz naselja žive bolje nego ljudi.
Što su ljudi stariji, to su usamljeniji. Ja i moje postaju najvažnije stvari na svijetu. Starci osjete blizinu kraja pa se batrgaju kao djeca koja se boje da će im netko oteti igračke, žele ih sve obgrliti iako su im ruke premalene.
Zadnja priča je spektar svih boja i voljela bih da je bila snažnija i upečatljivija. No to su samo moja očekivanja s obzirom da sam u velikom broju priča dobila snažne poruke, posebnu sam očekivala za kraj.
Ne treba se previše uzdati u sebe. S vremenom shvatiš da su ti očekivanja uža od ulice u kojoj se dvoje ne može mimoići.
Na samom kraju knjige nalazi se QR kod jer svaka priča u Kaleidoskopu ima svoje mjesto na konkretnim lokacijama u gradu. Genijalna stvar za one koji poznaju autorov grad Rijeku, ali i za nas koji ga ne poznajemo. U toj virtualnoj šetnji svaka priča označena je upravo onom bojom u koju je smještena u knjizi.
Uvaljan u lažni osjećaj bliskosti na društvenim mrežama, čovjek ni ne primjeti da je odjednom ostao sam.
Ovo definitivno nije knjiga koju se pročita i ostavi. Neke priče trebalo bi povremeno ponovo pročitati kako bismo se prisjetili, zamislili i promislili o sebi i svojoj okolini.
Riječ izgovorena jučer, čini razliku koju vidimo danas.
Od mene velika preporuka, čitajte svakako.
Što se vrijeme više odmiče, to ga manje cijenimo. Zbog nečijeg kašnjenja od nekoliko sekundi dignut ćemo galamu, stisnuti sirenu u autu i vikati kroz prozor, iako semafor namiguje tek žutim svjetlom. S druge strane, sposobni smo puste godine pomesti pod tepih, kao da je prošlost nešto tako nebitno, iako smo toj istoj prošlosti podignuli spomenike i sagradili joj muzeje. Kad je prolaznost u igri, čemu nas prošlost uopće uči? Prolazi li vrijeme ili prolazimo mi?