Dimitri Rouchon-Borie – Demon s Vučjeg brda
Htio sam biti junak koji ima silne moći pa sam mislio da ću tako moći izdržati veliku bol i da ću si moći u kantini kupiti sendviča i bombona koliko god mi srce bude htjelo. I silno sam prizivao te moći pa se sada pitam nisam li možda tako prizvao Demona i nije li zato došao i nije li tada sve zapravo počelo.
Iza zatvorskih rešetaka Duke po preporuci psihijatra piše o svom životu od najranijeg djetinjstva. Silno se trudi iskopati prva sjećanja koja ga vode ravno u pakao obiteljskog doma na Vučjem brdu. Sjeća se topline koju je osjećao stalno pripijen uz braću i sestre u zatvorenoj sobi, na podu obloženom pločicama na kojem se nalazio samo jedan prekrivač. Sjeća se nekih ljudi koji su tu i tamo ulazili kako bi im bacili hranu unutra. Kasnije je saznao da su to “mama” i “tata”. Ne poznaje tada ni dan ni noć, ni svoje ime ni imena ostalih. U školi se prvi put susreće sa svime što je ostaloj djeci poznato. Nikada nije sjedio na stolici, nikada nije vidio bojice, papir, plastelin ili igračke. Tada je i prvi put saznao da se zove Duke.
Sjećam se samo boli od koje je u meni nešto sijevnulo i da u svojoj naivnosti nisam htio da mi zabrane gledati televiziju tako da sam bio rastrgan između veselja što imamo kutiju s pomičnim slikama i osjećaja da se u meni rastvara ponor iz čije se dubine uzdiže krik koji mi razdire tijelo, razum i dušu.
Nakon nekog vremena svijest o stvarima nestaje apsorbira se ne znamo što je ali tu je i to je tako jednostavno. Vrijeme nestaje a i prostor i odjednom si samo dio nečega. Tamo gdje postoji jedna boja ima ih stotinu a tamo gdje je postojao jedan zvuk ima ih tisuće.
U svom tom zlu u kojem je Duke odrastao, na trenutke se pojavi kap dobrote koja drži njegovog Demona po strani. Nedovoljno da ga spasi od samog sebe, od mračnog stanja u koje je zapao. Njegov zločin je strašan, počinjen nesvjesno iz pobude da zauvijek uništi izvor iz kojeg je Demon izniknuo.
Ne mogu izračunati koliko sam vremena svojega života proveo u zatvoru u odnosu na vrijeme vani jer se ne mogu praviti da sam ijedan dan u životu bio slobodan. Vučje brdo bilo je zatvor puno gori od svega zamislite da ste od rođenja pod vodom i zadržavate dah čekajući udah zraka koji ne dolazi e moj je život baš takav.
Tražio sam da nešto kažem poroti da im velim da mi je žao što nisam imao bolji život da im iznesem da nisam napravio puno toga dobroga ali da sam se trudio.
Ne sjećam se kada sam zadnji put pročitala ovako šokantnu i uznemirujuću knjigu. Pisana je Dukovim sirovim jezikom, bez gramatičke točnosti i pravila interpunkcije što dodatno daje autentičnosti i jezivost cijeloj priči. Bilo je bolno čitati njegove nedužne opise strahota koje su mu se događale, neke i ne shvaćajući u potpunosti. Silno su me pogodile neke scene, one koje nitko i nikada ne bi smio doživjeti. Istovremeno sam suosjećala sa Dukeom jer njegova neiskvarenost, suosjećajnost, briga za druge i potreba da ih zaštiti u tom leglu zla tjeraju suze na oči.
Poželim nekad vratiti vrijeme i pogledati dečkića kakav sam bio uzeti ga za ruku i povesti ga i reći mu poštedjet ću te svega toga sada kad sam to proživio kao što mogu učiniti da drugi od toga imaju koristi.
Roman je i oštra kritika svima onima koji se bave zaštitom najranjivijih skupina, a često zatvaraju oči pred očiglednim prepuštajući ih tako njihovoj neizvjesnoj sudbini. Jer da je bar jednoj osobi bilo stalo istražiti što se događa u obitelji na Vučjem brdu, Dukova sudbina mogla je biti drugačija. Nažalost, nikome nije bilo dovoljno stalo.
Pitao me kako zamišljam smrt koja dolazi a ja sam mu rekao da je za ljude poput mene smrt već tu cijelo vrijeme jedino zastrašujuće je što ni jedan jedini put nismo sreli nadu.