GERDA BLEES – MI SMO SVJETLOST
Mi smo kognitivna disonanca. Mi smo neugodan osjećaj koji nastupa kad se stvarnost ne poklapa s vašim uvjerenjima. Kad na temelju vlastitog ponašanja morate zaključiti da ste malodušniji, uskogrudniji i ograničeniji nego što ste mislili. Mi smo grimasa koja vam se pritom pojavi na licu, tek nekoliko sekundi, dok ne smislite priču u kojoj ćete činjenice, ili svoj odnos prema njima, okrenuti tako da sve opet ispadne u redu. Mi smo otac i majka vašeg samozavaravanja.
Pročitavši sinopsis ove knjige sjetila sam se jedne epizode emisije Na rubu znanosti u kojoj je gostovao poznati bretarijanac, Argentinac Victor Truviano. Victor navodno od 2006. godine ne pije vodu niti jede krutu i tekuću hranu. Zanimljivo je da Viktor održava i svoje radionice gdje prijavljeni dva tjedna prakticiraju bretarijanstvo. Naravno za velike novčane iznose jer od nečega se mora živjeti, ako ne od hrane onda barem od prodavanja opasnih ideja i uvjeravanja da nam hrana uopće ne treba.
Victor Truviano i njegove radionice diljem svijeta. Tvrdi da živi u stanju stalne sreće, spava dva do četiri sata dnevno, a ponekad danima ne spava. To je navodno zbog njegove sposobnosti da održava visoku razinu energije zahvaljujući potpunom odbacivanju hrane te življenju samo od svjetlosti. Nažalost, mnogi mu vjeruju.
Osobe koje prakticiraju bretarijanstvo ne uzimaju nikakve namirnice i tvrde da žive od svjetlosti, energije i disanja. Znanost i suvremena medicina nikakvim pokusima nisu uspjeli pronaći način na koji ti ljudi ostaju na životu. Bretarijanci uzimaju samo vodu i nevjerojatno male količine hrane. Najopasniji među njima promoviraju svoj način života govoreći o prednostima, nadprosječnim sposobnostima, miru i slobodi takvog načina života, dovodeći pritom labilne osobe u smrtnu opasnost. Jer, vjerujte mi, svi oni itekako jedu, vjerojatno minimalne količine, ali ipak jedu.
Zamislite samo u kakvom bismo svijetu mogli živjeti. Zamislite samo kako bi bilo kad bi svatko mogao primati energiju izravno od svjetlosti i zraka. Tada bismo mogli živjeti u jednom lijepom, čistom svijetu.
Melodie je jedna od takvih labilnih osoba. Tražeći slobodu, fanatično joj se svidjela ideja o oslobođenju od ovisnosti o hrani u koju je uvukla Petrusa i Muriel i svoju sestru Elizabeth. Posljedica njihovog zajedničkog suživota i suzdržavanja od jela je Elizabethina smrt. Svi troje odvedeni su u zatvor pod sumnjom da su počinili ubojstvo. No dokaza nema, Elizabeth se svojevoljno odrekla hrane i umrla u snu.
Govorila je o duhovnom oslobođenju, ali sudeći prema njihovim licima, bila je to prije duhovna kazna. Da, tko voli, nek´ izvoli, mislili smo tada. Do određenog stupnja, naravno, dok ne postaane opasno. Ali kako možeš znati kad postaje opasno?
Ono što je nevjerojatno u toj priči je neshvaćanje ostalih članova da su je svojim poticanjem na takav život zapravo nehotice ubili. Petrus i Muriel također su labilne osobe zaslijepljene karizmatičnom Melodie. Dok su u zatvoru, bez njezinog utjecaja, preispituju sebe i polako odustaju od ideje suzdržavanja od hrane shvaćajući da je pogrešna no ponovni susret sa Melodie vratit će ih na početak, u istu zamku izgladnjivanja.
I svaki put kad bih ponovno posumnjala, sklopila bih oči i osjetila svoju mudrost, s kojom je došla i uvjerenost da je ovo bio njezin izbor, da je bila spremna za slijedeći korak. Najbolje što smo mogli učiniti za nju jest pustiti je. A to nadmašuje sav pritisak da se nekoga po svaku cijenu održi na životu, pa i na umjetan način, pomoću otrovnih lijekova, bez istinskog kontakta.
Ovu vam knjigu ne pripovijeda niti jedan od glavnih likova niti autorica. Ovu knjigu pripovijeda vam 25 različitih likova, stvari i pojava poput noći, mirisa naranče, roditelja, susjeda, demencije, otpora pa i same svijetlosti. Nevjerojatno i sasvim genijalno je kako je autorica uspjela ukomponirati sve te naracije, a da na kraju dobijemo kompletnu, razumljivu i nadasve poučnu priču.
Muriel ne želi čaj. Želi mrkvu. Želi naranče. Želi nas. A mi želimo nju. No zbog Melodie prvo mora popiti čaj, a onda kad se Petrus vrati, moraju zajedno meditirati, a nakon meditacije moraju pjevati, da su svjetlost zvukovi sveprisutni, i to dok dobrano ne prođe vrijeme za jelo.
U današnje vrijeme raznoraznih gurua, mentora, vodiča i ostalih prodavača magle koji vam obećavaju sreću i ispunjenja suludim načinima života, ova knjiga je itekako važna. Ukazuje na opasnost vjerovanja raznoraznim šarlatanima, važnost preispitivanja svega što vidite i pročitate i zamke fanatizma u koje je neke ljude lako uvući.
I iako si često naglas govore koliko su si međusobno dragi, iako svaki tjedan imaju točno određeno vrijeme kad si govore zašto su toliko sretni jedni s drugima, čak i mi, obična kuća iz osamdesetih, na njihovim licima možemo vidjeti da je više od polovine onoga što govore laž.
Niti u jednom trenutku u romanu nećete naići na osudu, ali pročitavši ga itekako ćete se zapitati i dobro promisliti o opasnostima današnjeg plasiranja raznog štetnog sadržaja i kolikog to utjecaja može imati na pojedince, ponekad nažalost i sa smrtnim ishodom. Čitajte obavezno.
Samo želimo da vidite ovaj prizor…. Ženu, uhvaćenu u međuprostoru, u čistilištu, ni unutra ni vani, koja svaki put kad ulicom prođe automobil i kad u hodnik uđe svijetložuti snop prednjih svjetala, podiže obrve i ramena, a kad snop svjetlosti mine, ponovno ih spušta i vraća se svojoj rastrganosti.