Mikolaj Lozinski – Stramer
Moraš znati kad trebaš izgubiti. A to je teže od pobjeđivanja.
Nathan Stramer iz Amerike se vratio svojoj nekadašnjoj ljubavi Rywki, bez novaca i samo s kožnim remenom, oproštajnim poklonom od brata kojeg više nikada nije vidio. Pisali su si pisma puna obećanja kako će se vidjeti, ali sve je ostalo na tome.
Taj jučerašnji život sad mu se učinio davnim, udaljenim, nemogućim. Samo se vrijeme nije promijenilo. Bilo je toplo, lijepo, sunčano.
Nathan je u govoru često ubacivao američke riječi i maštao o nekom boljem životu koji je mogao živjeti samo da se nije ukrcao na taj brod koji ga je vratio u Tarnów. Nezadovoljan prvenstveno samim sobom stalno je čekao da se zalomi kakav dobar posao koji će im život pretvoriti u bajku. Kad bi mu propali svi poslovni planovi, legao bi u krevet na tjedan dana i ne bi ustajao. Rywka i njezino šestero djece nastavili su za to vrijeme sa uobičajenim životom, bez Nathanovom vikanja i mahanja američkim remenom.
Čovjek bježi kako može, a ne gdje želi.
Nathanova djeca nisu pokupila njegovu “lošu sreću”. Snalažljivi su i inteligentni, znaju se pobrinuti za sebe dok se iz prikrajka polako šulja neprijateljstvo prema židovima. Neke od njih privlači politika komunizma zbog čega će biti zatvarani i prisiljeni bježati i skrivati se. Neki se ne obaziru na ograničenja i pokušavaju ih ignorirati jer mržnju je teško prihvatiti i prepoznati u začetku, svjesni smo je tek kad se razbukta.
Moraš znati kad trebaš izgubiti. A to je teže od pobjeđivanja.
Suzdržano, ali dirljivo Łoziński nam podastire život obične židovske obitelji u malom gradu u Poljskoj neposredno prije Drugog svjetskog rata. Nema ovdje mjesta užasu, samo prikazu jedne obične svakodnevnice koja iz dana u dan postaje sve teža. Jer svi znamo kako priča završava bez da smo je pročitali u ovom romanu.
Jer gdje je za njega “pravi život” o kojem tako često govori? Samo u New Yorku? A djeci? U Krajovu? U Moskvi? Za svakog je, valjda, negdje drugdje. A za nju? Kosa svagdje sijedi podjednako – pomisli.
Łoziński je tako izbjegao sve zamke ponovnog prepričavanja židovske tragedije, ponudio nam roman koji se lako čita, koji nas ponekad uvuče i u smiješne i groteskne situacije i čiji se užas tek nadzire, a vješto okarakterizirani likovi od kojih svaki ponaosob dobiva dovoljno svog prostora, dugo pamte.
Što je potrebno učiniti da se taj oblak, umjesto da pada, podigne još više, da dopre do ljudske svijesti i da jednog dana iz njega padne revolucionarna kiša?
