Ljudmila Ulicka – O tijelu duše
O tijelu duše znamo mnogo više nego o duši. Nitko ne može nacrtati atlas duše. Tek ponekad mogu se naslutiti njegove granice. Ondje, blizu njih, kako im se približavate, osjetit ćete snažne vibracije i otkriti detalje toliko fine da ih se teško može opisati našim lijepim, ali ograničenim jezikom. Rizično je, pa čak i opasno približiti se duši. Ali taj prostor mami i što dulje živiš, privlačnost postaje sve jača.”
Zbirka priča O tijelu duše Ljudmile Ulicke podijeljena je na 3 veće cjeline.
Prvi dio Prijateljice započinje pričom o armenki Musji i azerbejdžanki Zafiri, prvom paru iz Rusije koji je sklopio brak u Amsterdamu jer u njihovim rodnim zemljama takvo što nije bilo moguće. S obzirom da je njihove obitelj šokirala spoznaja da su u vezi, gotovo nitko nije prisustvovao svadbi. No njih to nije pokolebalo, gotovo dvadeset godina provele su zajedno, a onda se Zafira razboljela. Zafira je uvijek bila hrabrija, odlučnija i o svemu je odlučivala, a sramežljivoj i praznovjernoj Musji bio je potreban netko da je vodi. Svjesna svoje bolesti i skore smri, Zafira Musji ostavlja detaljne upute u vezi svog sprovoda te joj tako i nakon svoje smrti pomaže u odlukama koje Musja sama nema hrabrosti donijeti.
Znaš, nisam sigurna da inteligencije još uopće ima. Ali ako postoji, mislim da se najtočnije može definitati kao sloj obrazovanih ljudi čija je djelatnost motivirana općim dobrom, a ne koristoljubljem…
Tu je i priča o srednjovječnoj Alisi, ženi koja točno zna što hoće, pa je tako odlučna u namjeri da umre potpuno zdrava, bez neugodnosti starosti olakšavajući si laku smrt. Tražeći od doktora Jefimoviča lijekove za ugodno umiranje, dobije životnog partnera, baš onakvog kakvog u svoje protekle 64 godine nije imala sreće sresti, a s njim i njegovu psihički nestabilnu trudnu kćer. Tako Alisa neplanirano postaje baka i skrbnica malenoj djevojčici. Kutijica sa barbituratima , dar od pokojnog supruga liječnika, ostat će ipak ležati u ladici stola, netaknuta. Čitat ćete u ovom dijelu zbirke i o ugovorenom braku koji se pretvori u ljubavnu priču, o sestrama koje se gotovo i nisu znale, koje su majku optuživale da ih je zanemarivala, a koje je njezina smrt ipak ponovno zbližila.
Izvana su ljudi ostajali isti, ali osjećali su se kao lutke iz kojih je izvučena glumčeva ruka. Ljudske su duše utihnule u utješnoj praznini.
Drugi dio priča O tijelu duše donosi priče o mladoj Ženji koja je htjela postati biolog, ali potresan prizor klanja svinje kako bi joj izvadili epifizu u laboratoriju odvratio ju je od te namjere, vremenšnoj Sonji koja se nakon 40 dana ležanja u krevetu pretvori u leptira i nastani na neobičnom mjestu punom drugih leptira, duša koje prepoznaje, Valentinu koji bdije u bolnici nad svojom ženom u mislima proživljavajući vatrene susrete s drugom, neprilagođenom siromašnom mladom Toliku kojeg su u školi otpisali no koji pronalaskom fotografske opreme otkriva svoju strast.
Ponekad, kad bi ljudi dolazili u goste drveću, uspijevalo mu je objektivom uhvatiti nijemi dodir čovjeka i drveta, čovjeka i grma, čovjeka koji spava na travi. Kao da se krajolik umarao i ukazivao čovjeku milost…
Ovdje je i priča o plišanom psiću različitih očiju, jednog staklenog s crnom zjenicom u sredini, a drugog sedefnoplavog i mrvicu većeg, a kada je nakon gotovo sedamdeset godina vjernog služenja dječjoj igri ostao zaboravljen u šupi, njegove neobične različite oči naslijedi dječak Andrjuša, zatim o patlogu koji neizmjerno voli svoj jezivi posao sve dok ga ne pozovu da napravi poslijednju obdukciju mladog neobičnog flautiste, dječaka koji nije poznavao zlo, ali je ono našlo njega. Poslijednja priča upoznat će vas s knjižničarkom kojoj polako nestaju riječ i sjećanja.
Cijeli je život čitala knjige, popunjavala kataloške kartice i čudila se koliko je mnogo na svijetu svakakvog raznovrsnog, međusobno nepovezanog znanja. A kad je stiglo računalo, pokazalo se da se granice poznatoga prostiru kudikamo dalje nego što se činilo prije. I učila je hodati novim stazama…
Završni dio naziva Šest puta sedam donosi kratke priče koje većinom završavaju krajem čovječanstva ili pojedinačne smrti, a neke neobičnim i neočekivanim preokretom. Nevjerojatno je kako Ulicka u tim kratkim pričama na svega stranici ili dvije uspjeva postići snažan dojam i upečatljivost
I nije bilo nikakvog “najprije” i “potom” – sve je bilo istodobno i u svojoj punini. Ah, to se vrijeme završilo – dovinuo se.
U gotovo svakoj priči glavne junakinje su žene, suočene s izazovima i ograničenjima društva u kojem žive i koje se nerijetko suočavaju sa unutarnjim sukobima tragajući za smislom i identitetom. Ulicka ovdje preispituje složene odnose unutar obitelji, veza i prijateljstva istražujući njihovu snagu, ranjivost i dubinu nudeći nam nadu da fizičkim nestankom naša duša i dalje živi i obitava oko onih koji su nas voljeli i čiji smo važan dio života bili.
Izvana su ljudi ostajali isti, ali osjećali su se kao lutke iz kojih je izvučena glumčeva ruka. Ljudske su duše utihnule u utješnoj praznini.
Ako ste čitali Ulicku znate koliko njezini romani svojim suosjećajnim i snažnim pričama ostavljaju duboki trag na čitatelju. A ako nikad niste čitali Ulicku, vrijeme je da to svakako promijenite i upoznate se s njezinom nevjerojatnom sposobnošću da u potpunosti osjeti emocije svojih likova i prenese ih u autentične priče pune razumijevanja i empatije.
