Duhovito i surovo iščekivanje smrti

Jeroen Brouwers – Klijent E. Busken

Gospodin Busken korisnik je nizozemskog doma Madeleine za starije osobe. Tamo ih se oslovljava sa gospodine ili gospođo, oni nisu pacijenti nego klijenti kao da su nekakvi gosti hotela ili restorana. Osoblje se oslovljava imenom jer zastarjelo je nekoga zvati sestro ili brate. Sve to Buskenu ide na živce, cijela ta moderna neutralnost i sterilnost osoblja odjevenog u bijelo. S druge strane, doktori i sestre razgovaraju o njemu pred njim kao da ga nema, propisuju mu lijekove, daju dijagnoze, oduzimaju mu pravo raspolaganja imovinom koju ionako nema previše, tek jedan stančić ispunjen knjigama. 

Ponovno govore o meni, odnosno govore preko mene, kao da nisam prisutan dok raspravljaju, ja sam prazna kutija za cipele ili nešto slično, pripisuju mi neku ludost koja me lišava čovječnosti i svodi na lutku u invalidskim kolicima, bez misli, s vremena na vrijeme ispustim krik ili zamumljam.

Busken iz inata prema sustavu ne želi govoriti i pravi se da je gluh. Njegovo tijelo sve više propada pa je ovisan o invalidskim kolicima i tuđoj ponoći. No um mu još uvijek radi, iako konfuzno, skakući s jedne teme na drugu dok mu se misli kovitlaju, a sitnice ga vraćaju u daleku prošlost ili asociraju na neku priču koja nam želi ispričati. 

Jer široka su vrata u prostran put, kao što su sveti pisci pisali prije mene, ali što ja imam od toga dok ovako zavezan i zakočen spavam ili ne spavam. Zašto me Mortonica ostavila baš ovdje, gdje se klijenti ne smiju zadržavati, da gledam tu kapiju?

Njegovo ime nećemo saznati, možda ga u svojoj smetenosti ni on sam ne zna, kao što nećemo saznati ni što je zapravo bio jer gospodin Busken tvrdi da je neurokirurg, školovani latinist, paleogenetičar, inženjer robotike, strateg u glavnom stožeru Ministarstva rata, profesor, pisac i što još sve ne. U njegovoj glavi prošlost se ispremješala sa sadašnjošću, a jedino što mu donosi nekakvu sigurnost su ustaljeni red i pravila, stvari posložene na svoje mjesto. 

Jeroen Brouwers – fotografija preuzeta

Ovo je jedan neobičan roman kojeg nećete pročitati u dahu, dapače trebat će vam vremena da pohvatate i povežete sve te uskovitlane misli jednog starca pred umiranjem koji svoj kraj čeka prikovan uz invalidska kolica lišen svakog ljudskog dostojanstva. Čini se da je ponekad bolje umrijeti prije nego se ostari do te mjere da se više nismo u stanju sami brinuti o sebi. 

S mjesta na kojem sjedim do zida preko puta mene nalazi se sedamnaest cijelih pločica. Sve su pločice bijele. Važno je to neprestano provjeravati, svaki put iznova iz prisilne navike brojim podne pločice dok sjedim na zahodskoj školjski, nalaktivši se na koljena. Ovisan sam o sigurnosti. Ako i nju izgubim, sigurnost, sve na ustaljenom mjestu, sve u točno vrijeme, što ću onda…

Ustanove za starije sigurno služe tome kako bi se bespomoćnim ljudima olakšali zadnji dani, kako bi im se kvaliteta života koliko toliko poboljšala, ali zarobljeni u svom umu sa propadajućim tijelom i nemogućnošću obavljanja osnovnih životnih potreba bez tuđe pomoći, lišeni svake privatnosti i sa sramom kojeg osjećaju, ne čudi ako su bijesni i na osoblje i na svoje sustanare. 

Otkočenih kolica, osjećam kako se lebdeći pomičem. U tako poodmakloj dobi kao što sam ja, kad se osamdesete primiču ili odmiču, to se sigurno negdje može provjeriti, ponovno me netko gura, kao što je moralo biti na početku, a gore gdje šušti netko pjeva sad u kolicima vozim se ja.

Busken je upravo to, bijesan i ogorčen, svjesan svoje ograničenosti i skorog kraja. Ponekad njegove misli i asocijacije budu duhovite, ali meni ga je bilo beskrajno žao u tom njegovom bespovratnom propadanju, a povremeno mi je bilo i dosta teško pratiti tu bujicu nepovezanih sjećanja koju podastire u svojoj priči tako da je za čitanje potrebno dosta koncentracije jer ipak je ovo roman toka svijesti bez nekakve konkretne radnje.

Misli, o misli. Jedna misao lako se veže za drugu, a ta se opet lako veže za treću, a ta za četvrtu, pa misli dolaze i odlaze, po cijenu usredotočenog razmišljanja. Mislilac mora biti svjestan toga.

Jeroen Brouwers Klijenta E. Buskena napisao je dvije godine prije svoje smrti kada je, kao i njegov glavni lik, imao 80 godina, a sve njegove knjige sadrže autobiografske elemente pa nije teško zaključiti da su slične misli o umiranju i samom autoru prolazile glavom pred sam zalazak života. Roman je dobio  književnu nagradu Libris 2021.godine. 

Vidim se na mostu preko te uskovitlane rijeke, dok još nisam napunio ni polovinu trenutne životne dobi, u nekom stoljeću. Ako dugo gledaš u vodu, pojavljuje se iluzija da počinje teći unazad, vraćajući se prema mjestu iz kojeg izvire, pa me na mojoj splavi struja povlači natrag umjesto da me tjera naprijed, kroz krajolike koji su mi otprije poznati…