Tko se jednom na Urologiju upiše, taj se nikada se izbriše. I vidimo se okomito dok ne bude horizontalno.“
A naš se glavni lik taman upisao na urološki odjel Vinogradske bolnice. Dijagnoze i prognoze nisu dobre bez obzira što se radi o mladom čovjeku, studentu pred kojim je život tek trebao početi. Kako bi preživio usporeni protok vremena, usamljenost, strah od smrti i bezizlazne situacije u kojoj se našao, piše pisma.
Petica je mrtvačnica, takav glas kruži Odjelom. Tko u Peticu legne, taj se jednog jutra sasvim sigurno probuditi neće. Samo što pjesme o tome ne pjevaju. Gledaju me i govore kako sam zalutao u Peticu jer uporno živim. Kako mi ovdje nije mjesto i kako bi me trebalo premjestiti u drugu sobu, narušavam ravnotežu.
Biti danima u bolnici, okružen bolesničkim mirisima, novim ljudima koje upoznaješ, a već slijedeći dan ne znaš hoće li biti tu, napušten od gotovo svih jer ljudi nastavljaju svoje živote bio ti u njima ili ne, suočen sa neizvjesnošću života, sjećanjima koje nisi želio prizvati, ali ti se prišuljaju kada se najmanje nadaš, dovodi do neizmjerne tuge.
Tuga može biti tužnija i od same tuge, kad se pretvori u trajno stanje s povremenim zaboravima. Može biti nešto što nalikuje na strano tijelo koje ulazi u tvoj organizam i u trenutku, lakoćom djelovanja, pretvori te u nešto neživo, besmisleno, nepotrebno, kao u krpenu loptu bačenu niz neki jarak, vreću zaboravljenih suhih jabuka, u prašinu na starim fotografijama, u neraspremljen stol nakon ručka, u sivo nebo, u otkinutu i suhu granu bez listova ili nešto slično kao neuvjerljivi bijeg iz realnosti. Cijeli je život beskonačno skladanje nepostojećeg filma kako bi se izvuklo nešto života iz tog vlažnog, hladnog, mračnog tunela beznađa i virtualne stvarnosti, uzaludnih snova.
Pravu samoću kao da možeš dotaknuti, razvlači se poput izgorene gume, želiš je odgurnuti od sebe, umara te njezina ljepljiva ljigavost, ona se svejedno lijepi za tebe, još jače što je više guraš od sebe, ispod neonskog svjetla sa stropa širi se miris tuge uobličene u reskom smradu mokraće, zavlači se u nosnice, grebe, iritira i mehanički tjera suzu na oko.
Vrijeme ne liječi nikakve rane, vrijeme ne ozdravljuje nikoga, vrijeme nije u stanju izliječiti ni običnu prehladu, i zato, vrijeme ne postoji nizašto na ovom svijetu, uzaludno, osim da nam pljune u lice i kaže, mrtav si.
No ako ste mislili da se u bolnici bolesnici samo žale, prevarili biste se. I oni se smiju, druže, kartaju, svađaju, zamjećuju medicinske sestre i tuđe žene, u njima još uvijek tinja plamičak života i nade da će jednom zauvijek zatvoriti vrata Urologije i umjesto mokraćom, krvlju i lijekovima ispunjenog ustajalog zraka, udahnuti svjež zrak novoga života.
E, i nisi dovoljno kratio rečenice. Danas je kraćenje u modi. Jednog dana će se tiskati prazan papir. Avangardno. Kreni ispočetka i krati, pa opet krati da ja ne bih morao kratiti. Rekao ti je Čehov… Neka bude riječima usko, a mislima široko.
Gledam u ogledalu podvojenog, vidim odbačenog, zgnječenog, suvišnog, beskrajno tužnog, vidim pustolovnog, dugokosog gusara, viteza bez mača i dame odabranice, nasmiješenog sretnika koji upravo odlazi u noćnu proljetnu avanturu osvojiti svoj komad sna. Osjećam se moćno za popizditi.
Boris Škifić je nevjerojatno vjerno dočarao i mirise i zvukove i bolničku atmosferu, gotovo kao da ste tamo. Kako sve ne bi bilo potpuno sumorno, začinio je priču dozom humora, vještim dijalozima i zanimljivim pacijentima. I nema ovdje patetike, samo iznimno realistično prikazan život i svijest o njegovoj prolaznosti. A život je ponekad lijep, ma gdje bio.
Kada bi barem mogao postojati susret u nebesima da ondje sretnemo svoje bliske i voljene. Kako bi to bilo zanimljivo, ali i bedasto, čemu se susretati kada bezdušni plovimo u sasvim nekim drugim trulim oblicima? To je samo nadomjestak, a samim time totalna besmislica… Sva sreća što pokošeni nestajemo u ništavilu i ne ponavljamo sulude besmislice od življenja kao nepopravljivi degenerici. Čovjek je u svojim htijenjima čisti degenerik.