Arhivsko pretraživanje i razgovori o prošlosti sa članovima obitelji, jedno nevino dječje pitanje: “Zašto su ih ubili, tata?” na koje nije imao odgovor izvukli su iz zaborava Hirscha Komissara, Židova koji je zatočen i ubijen u jednom od okrutnih progroma, prapradjeda tog dječaka koji je pitanje postavio pročitavši njegovo ime na jednom od kamenja spoticanja – pločicama od bronce na kojima su ugravirana imena Židova koje su ubili nacisti.
Postoje načini da se izrazi nešto za što riječi nisu dostatne. Načini da se uhvatimo ukoštac s događajima toliko neshvatljivima i zvjerskima da su nam potrebne svojevrsne misaone i emocionalne štake da bismo to podnijeli. Takva su pomagala Stolpersteine, kamenje spoticanja.
Bandin kloštar zloglasna je vila u kojoj su Henry Oliver Rinnan i njegovi sljedbenici zlostavljali, mučili i ubijali zatvorenike.
Cijelo svoje djetinjstvo i adolescenciju Rinnan je bio gotovo nevidljiv.
Čitavih 161 cm činilo ga je najnižim od svih i potpuno nezanimljivim djevojkama.
Ćud mu je izašla na vidjelo kad mu se pružila prilika raditi kao špijun za naciste.
Dobro su ga plaćali za informacije o pripadnicima pokreta otpora, skrivenom oružju, planovima i pobunama protiv Njemaca.
Džabe oprez i tiho šaputanje kada je Rinnan bio u stanju izdati se za prijatelja i pridobiti sugovornika da mu se otvori.
Đavao u njemu pamtio je i ponavljao u glavi sva imena i podatke prije nego ih je skrivećki uspio upisati u svoj notes i prenijeti sjedištu Gestapa u Misijskom hotelu.
Ostatak vremena samo mu proleti i stopi se u jedno, ali sada više nema izlaza. Jedino ga ovaj sustav nagrađuje i daje mu moć. Samo rat može spasiti Rinnana od svih onih koji ga žele mrtva.
Ellen Komissar sa suprugom Gersonom mnogo godina kasnije useljava u kuću strave kojom je vladao Rinnan.
Fokus sa stravičnih zločina teško je maknuti kada vam drugi stalno imaju potrebu ispričati kakva su se sva zvjerstva događala u kući.
Gerson se lakše nosi sa cijelom situacijom negirajući Ellenino neprestano nezadovoljstvo i nemir.
Henryjevi ostaci zločina posvuda su vidljivi iako je kuća preuređena.
Igrajući se u podrumu Ellenine kćeri nerijetko nailaze na prazne čahure metaka.
Još premalene da shvate gdje žive, njima je sve samo igra no Ellen na očigled sve više psihički propada, pateći od migrena i padajući u depresiju.
Dok stojim na drugom katu zgrade u Falstadu i gledam kroz prozore prema stablu breze u dvorištu, vidim njegovo lice. Tu dobrodušnost čovjeka toliko šibanog da je svaki put morao još očvrsnuti, sve dok u njemu nije ostalo samo ono najčvršće. Što to ima u čovjeku da ga osnaži pružanje otpora zlu, dok drugi pokleknu, slome se, pomrače, budu skršeni i razoreni?
Kapitulacija Norveške dogodila se 10. lipnja 1940. iako je Norveška pružala otpor najdulje što je mogla.
Logor Falstad služio je za sustavno etničko čišćenje i provođenje genocida nad nearijevskim civilima i zarobljenicima.
Ljudske žrtve, među kojima su bila i djeca, brojale su se u milijunima.
Mučenja, izgladnjivanja, zlostavljanja, tjeranje na pretjerani rad, nedostatak vode i hrane te prenapućenost mnoge su otjerali u smrt i prije ispaljenog metka.
Nacistička kampanja bila je usmjerena na konstantni progon židovskog stanovništa kojeg su svojom propagandom optuživali za sve loše u tadašnjem društvu, od slabog uroda, lošeg vremena do bolesti i pošasti.
Njemcima je jedini cilj bio brisanje Židova sa lica Zemlje.
Odredi smrti i koncentracijski logori nicali su diljem njemačkog teritorija.
H kao hihotanje zatvorenika kada netko ispriča vic ili zbija šale, što se događa češće nego što bi se očekivalo, kao da humor nije jedna od prvih žrtava rata, nego jedan od posljednjih preživjelih; smijeh oduzima žalac očaju, na nekoliko trenutaka vraća sjaj očima zatvorenika i mišići im se lica opuste pa se bar na časak doima kao da im je vraćeno dostojanstvo.
K kao karakteristike koje pripisujemo jedni drugima – te riječi ne samo da opisuju stvarnost nego je i oblikuju. Takve riječi formiraju kategorije, ocjenjuju cijele etničke skupine gamađu, govore o slabosti, o zavjerama, o uništenju bijele rase.
Posebnost ovog potresnog dijela čine poglavlja koja prate abecedu.
Roman je to koji se čita u dahu, majstorski ispripovijedan.
Simon Stranger opisao je povijest obitelji Komissar, ali i rekonstruirao životni put zločinca zatočenog u ludilu vlastitih kompleksa.
Štoviše, svojim djelom upoznao nas je sa nacističkim zločinima u Norveškoj o čemu nemamo priliku često čitati.
Također, preveden je na dvadesetak svjetskih jezika.
Mi ljudi opravdavamo svoje postupke prije nego što ih provedemo u djelo. Postupamo upravo zato što smo unaprijed odvagnuli je li to što kanimo dobro ili loše, trebamo li to učiniti ili ne. Učinimo li nešto, to je djelo za nas već opravdano. Teško je pokajati se jer se za pokajanje nužno vratiti u prošlost i sagledati motivaciju i povod drugim očima.
U izdanju Hena coma ono što će vas posebno oduševiti je prijevod Miše Grundlera.
Vješto napravljen da prati našu abecedu, zasigurno je bio popriličan izazov.
Zaborav jednog od najgorih događaja u povijesti 20. stoljeća ono je što si u kolektivnoj svijesti nikako ne smijemo dopustiti.
Željeli su oprostiti i nastaviti sa životom. Što se dogodilo, dogodilo se i ništa to ne može promijeniti. Ne zato da bi se to prešutjelo, sakrilo pod tepih ili zaboravilo. Promijeniti možemo samo budućnost.
Žrtve holokausta zaslužuju da ih se pamti.
Život je tok. Rijeka impulsa što neprestano teku kroza sve što živi. A smrt? Smrt zaustavlja sve.