Ia Genberg – Detalji
Prije sam zamišljala da se osjećaj ispunjenosti životom pronalazi u šumi, da ću ga postići krećući se među visokim borovima, sjedeći sama na panjevima sa suncem u očima, ili uz more, na stijenama s pogledom, da moram izaći među te tihe elemente da bih posve izoštrila čula. No ispostavilo se da se sve već nalazilo ovdje, u detaljima kojima sam okružena, da se samo radi o pozornosti pogleda, ispunio se kada sam otpustila sebe i pozirnost usmjerila prema van, u pravom smislu prema van. Jer ondje se nalazi taj osjećaj življenja punim plućima, u mom pomnom pogledu na drugu osobu.
U stanju visoke temperature jedna žena poseže za svojim posebnim romanom koji bi voljela ponovno pročitati i nailazi na prvoj stranici na posvetu koju je već gotovo zaboravila. Ta posveta odnosi njezine misli i sjećanja do veze s Johannom, djevojke koju je upoznala na studiju, a povezivala ih je ljubav prema književnosti. Dovoljno sličan, a opet različit ukus obogaćivao je njihove razgovore i razmjene mišljenja.
Sistematično se prihvatiti nerazumnih zadataka daje neku nadu da će zadaće koje su zapravo beznadne uspjeti. U nekoj mjeri sistematičnost može i doprinijeti da se osobi ulije osjećaj smisla. U pojedinim slučajevima čak i radost. Možda upravo ta tobožnja sistematičnost čini traganje toliko nalik pisanju, spuštanju misli na papir, što stvara dojam da pred sobom imam zacrtan cilj, premda ga nemam…
Johanna je bila posvećena svemu što je radila, brza i entuzijastična, čista suprotnost našoj pripovjedačici koja je mislila da njihovoj vezi nikada neće doći kraj. No tada je Johanna naglo nestala pokupivši samo svoje knjige sa sobom. Poput većine ostavljenih naša pripovijedačica gajila je jednostavnu nadu da je više nikada neće vidjeti kako bi je bila sposobna lakše zaboraviti.
Sve do te večeri tvrdila sam da je čovjek u svojoj biti racionalno biće, da iza naših postupaka općenito stoje promišljene prosudbe, sitnije ili kompliciranije, svjesne ili pogrešne ili nedokučive, ali svejedno prosudbe, i da u tome postoji osviještena ideja o plodovima truda, ili o prednostima, o radosti, užicima i možda sreći, nekom vrstom volje na koju je čovjek osuđen i mora je slijediti jer čovjek je u biti mudar, jer želi najbolje za sebe sama, a ponekad i za svoje bližnje.
Još jedna osoba koje će se naša pripovijedačica prisjetiti zvala se Niki, problematična djevojka čije je djetinjstvo navodno bilo užasno. Niki ju je primila u svoj stan koji su joj plaćali njezini bogati roditelji. Voljela je ono što se većini gadilo, stan je bio pun ostataka hrane, razbacanih stvari posvuda, ljepljivih površina i ustajalog zraka. Sa Niki ju je također spajala ljubav prema knjigama, znale bi po cijele dane obilaziti knjižare i antikvarijate i vraćati se kući s hrpom kupljenih knjiga. No i Niki je jednog dana netragom nestala.
Sistematično se prihvatiti nerazumnih zadataka daje neku nadu da će zadaće koje su zapravo beznadne uspjeti. U nekoj mjeri sistematičnost može i doprinijeti da se osobi ulije osjećaj smisla. U pojedinim slučajevima čak i radost. Možda upravo ta tobožnja sistematičnost čini traganje toliko nalik pisanju, spuštanju misli na papir, što stvara dojam da pred sobom imam zacrtan cilj, premda ga nemam…
Sjećanja će joj poletiti i prema Alejandru koji je nestao iz njezinog života taman na prijelazu u novi milenij i na njezinu majku Birgittu, kronično uznemirenu osobu koju je jedan neizreciv događaj iz djetinjstva gurnuo u mračno stanje uma.
Nikada se nije smjela opustiti, neprestano je postojala neka strana svijeta koju je trebalo držati na oku da ne postane neizdrživa. Upravo je to, vjerujem, sama srž nemira svima koje on muči, da im je neizdrživo nositi se s prirodom postojanja.
Detalji su roman prožet crticama iz svakodnevnog života, sjećanjima na prošlost koja oblikuje sadašnjost, preispitivanjima odluka i odnosa za koje smo nekada mislili da njihov kraj nećemo preživjeti.
Upravo kako sam željela da dođe orkan, došao je orkan. Žudjela sam da me odnese, da me zakovitla, i imala sam sreće da dobijem upravo to što sam tražila, nesreću da dobijem sve ono što sam mislila da želim, sreću i nesreću što su mi molitve za snažnom ljubavlju uslišane.
Ia Genberg suptilno nas uvodi u emocionalni vrtlog svoje glavne junakinje, njezinih ljubavi i prijateljstva obilježenih gubitcima i traganjima. Iako našoj pripovjedačici ne doznajemo ime, iz crtica njezinog života i odnosa s drugima saznajemo podosta o njoj samoj kao dokaz da smo mi zapravo ogledalo naših iskustava i odnosa s drugima.
Naši životi ispunjeni su tolikim mnogim drugim životina, manjim životima s ljudima koji dođu i odu, prijatejima koji se izgube, djecom koja odrastu i nikad zapravo ne razumijem koji je od mojih života sam vanjski okvir.
Predivan roman, prepun promišljanja o životu na svega nešto više od stotinjak stranica koji će vas potaknuti na razmišljanje o vlastitim odnosima, životnim odlukama i pravim vrijednostima. Svavako čitajte.
U životu sam dobila više doza čarolije, i to najčešće u susretu s drugima. Ima nešto što leži ondje, i samo ondje. Ne mogu to opipljivije opisati nego tako da se kod drugih trebamo tražiti ako se ne možemo naći, da su naši parovi očiju dvotočke koje gledaju jedna u drugu.
