Janja Vidmar – Ni koraka više
Nevjerojatno je kako oko onih koje izgubimo uvijek ispletemo čvrstu, besmrtnu priču svojih života, dok one koji ostanu i prečesto strpamo u nekoliko rečenica.
Alenka Ziherl, bivša profesionalna veslačica, sada gotovo pedesetogodišnjakinja živi sama i radi u sestrinoj turističkoj agenciji. Prije 30 godina tragična smrt mladenačke ljubavi preokrenula joj je život naopačke i ostavila ju s dubokim traumama. Njezina sestra Damjana godinama se već želi otisnuti na hodočasnički put Camino, no Alenka smatra da se radi o precijenjenoj profitabilnoj navlakuši, a razni procesi koji bi se tijekom hodanja trebali odvijati u ljudima činili su joj se poput pokušaja da zadivimo sebe i druge, a ne istinskog traženja duhovnog.
Ljudi se radije odlučuju za lakši put i neistinu, zato što je takav put ugodniji, razgažena cipela koja nas za razliku od istine nikad ne nažulja.
Damjana je Alenki poput majke, zajedno s ocem brinula se o njoj pokušavajući nadomjestiti majčin nagli odlazak iz njihovih života. Dolazeći kod Damjane i pripremajući se opet na raspravu o Caminu, Alenka saznaje da joj sestra boluje od raka i umire te da joj je preostalo još nekoliko mjeseci života. Damjanina posljednja želja je da Alenka prehoda Put svetog Jakova za nju.
Bol i krivica naučile su me samo s distance i s otporom promatrati onu lakomislenu djevojku koja još nije bila ni mlada žena, kakva sam nekoć bila. Ta mi je osoba, sa svojom mladošću koju je nosila poput ukrasa, bila potpuno strana. Usudila se živjeti.
Francuski put ili Camino Frances najduža je ruta Puta svetog Jakova duga oko 800 kilometara koja započinje nadomak francusko – španjolske granice od mjestašca Saint Jean Pied de Port, a završava na sjeverozapadu Španjolske u gradu Santiago de Copostela. Cijeli put se prelazi u prosjeku za 30 dana, a dnevno hodočasnici prehodaju oko 20-30 kilometara.
Camino je bio sve to i više od toga. Od jutra do večeri hod tijekom kojeg ti je na raspolaganju sve vrijeme ovoga svijeta za samomučenje. Noge melju put, glava melje životni ciklus. Camino je pomak u čovjekovu psihu. Ne radi se o mističnom, neobjašnjivom utjecaju Puta svetog Jakova na čovjeka, nego o prelasku uma u stanje koje mu je u svakodnevici, zbog brzog načina života, uglavnom nedostupno.
Kad hodaš, uvijek idi do kraja, u knjizi do posljednjeg retka, u životu do prave istine.
Alenka se užasava činjenice da gotovo mjesec dana neće biti uz sestru, a sumnja i da će moći ispuniti dano obećanje. Već na samom početku puta obeshrabrena je bolovima i žuljevima. Na svom putu susreće druge hodočasnike od kojih će joj neki postati iznimno dragi. Svatko ima svoje razloge za put na Camino, ali svima je cilj zajednički. Prolaženje kroz poteškoće, krize, uspone i padove, bolove i žuljeve, dijeljenje flastera, vode, hrane i priča povezuje vas sa nepoznatim ljudima koji ubrzano ulaze u vaš život iz čega se nerijetko rađaju istinska prijateljstva.
Ljudima možeš pomoći na različite načine. I tako da sklepanim krevetom spasiš izmučenu dušu od noći pod vedrim nebom. Ili da dopustiš nekome da se zaljubi u tebe. Ili da to dopustiš sebi. Mislim da ne treba stalno postupati u skladu s pravilima i očekivanjima. I odluku o kojoj smo dobro promislili možemo požaliti. A ponekad moramo spasiti vlastiti život. Zato čovjek krene i napravi onako kako se osjeća…
Nakon tragedije Alenka se obvezala sama sebi da se više nikada neće vezati. Boji se rastanaka, boji se smrti i nenadanog odlaska ljudi koje voli. Zato je na početku puta suzdržana prema drugima, pokušava biti na distanci i ne vezati se. No jedan Šveđanin polako će joj se uvući pod kožu i u misli.
Život je neopisivo više od ukupne količine svega čime sam ga pokušala ispuniti. Život je sve ono što je izmaklo mojoj kontroli. I sve čega sam se odrekla. Život su bili svi koji su otišli bez pozdrava kako bi me lišili moga središta. Prepustili me sebi. Ili drugima.
Janja Vidmar jedna je od najčitanijih suvremenih slovenskih autorica. Ni koraka više nije samo putopisni roman prepun predivnih opisa krajolika i fotografija, to je roman o pronalasku sebe, suočavanju sa svojim najdubljim strahovima i traumama, o opraštanju sebi i drugima, novim prilikama i prihvaćanju. Alenka je u ovom romanu prehodala tek trećinu puta, a ja s nestrpljenjem čekam prijevod njezina dva preostala nastavka.
U prirodi nam je dano vidjeti skoro sve. Čak i mikrobe koje ne vidimo prostim okom možemo vidjeti pod mikroskopom. Priroda taji samo prestanak postojanja. Smrt prepušta našoj bijednoj ograničenoj mašti, da je zamišljamo kao kostur s kosom…
