Boris Škifić – Kamen, cvijet i amen
Razmišljam kako je sve to oko mene pogrešno, nepokretan i priklješten u svim tim kaotičnim razvalinama, i kako je tu, kao i u životu, od rođenja jedino važno na kojoj strani stola sjediš, i sve ono što nosiš u sebi na svom putu kroz prašnjave puteve ovog svijeta ne može ti pomoći ako si s one druge strane stola, sjebane…
U podstanarskom stančiću sa ženom i malim sinom, beskorisnom diplomom s kojom radi na opremanju i gradnji plastičnih brodova, Andrija dobiva čudan telegram iz Zagreba. Sjećanja ga odvedu do djetinjstva, davno umrlog brata i osvete onima koji su još živi, a ne bi trebali živjeti.
Bez nekog smisla i poretka ponekad umiru oni koji bi trebali živjeti u svojoj ljepoti, a žive oni koji se nisu ni trebali roditi u svojoj truloj postelji od smrada…iako ono što nije vrijedno življenja ne treba ni živjeti.
Na suđenju koje je izazvalo veliku mržnju javnosti, Andrija jasno izjavljuje da se ne kaje, ubio je zbog sramote, a svijet je zgrožen postojanjem čovjeka bez savjesti, monstruma koji je ubio svetog čovjeka. Smješten u samicu, u bloku u kojem se nalaze samo najveći i najopasniji zločinci, ne razlikuje više dan i noć, radost mu pričinja tek nekoliko sati sunčevih zraka koje se uspijevaju probiti kroz uzak prozorčić, a misli mu munjevito jure prema odrastanju na malom dalmatinskom otoku.
Odavde nije moguće pobjeći, ali se bez posebnog napora sve to može zaboraviti. Spas je u zaboravu.
Nije se tamo imalo bogzna što raditi pa su osnovali svoju bandu, Bandu velikih pušača. Šaroliko društvo snabdjeva se cigaretama i alkoholom na različite načine ispunjavajući svoje monotone dane i osjećajući se odraslima. Kao i u svakoj maloj sredini glavnu riječ vodi Crkva i otočki svećenik don Anđelo.
Raspušteni iz škole, raspušteni od života, prepušteni vjetrovima svojih snova. Ničega nema na putu ispred naših bosih nogu. Vrijeme stoji, a mi ukopani kao sjene izgubljene u sumaglici od ljetne sparine.
Andrijin brat Antun, uhvaćen u krađi, objesio se u zatvorskoj ćeliji, a “samoubojicu i antikrista” prema crkvenim knjigama ne može se dostojno pokopati pa obitelj pokapa Antuna u masliniku. Među bratovim nacrtima drvenih brodova i kipova koje je htio izrezbariti iz maslinova debla, Andrija pronalazi Antunov dnevnik u kojem saznaje strašnu istinu. Spaljuje dokaze zbog sramote, one iste zbog koje će se osvetiti godinama kasnije.
Razmišljam kako svakim gubitkom dragih ljudi počinjemo sve manje postojati, dok se naše postojanje njihovim odlaskom ne pretvori u nepostojanje, iako postojano živimo i dalje. Cijela tona besmisla kao uteg vezana za moje noge vuče me prema dnu.
Svojim britkim stilom, lišenim svakog žanrovskog ograničenja, kombinacijom sadašnjosti i prošlosti, Boris vjerno prikazuje svu bjedu života na škrtom kamenom tlu, mladenačke snove, prve ljubavi, primitivnost zajednice,gorke sudbine i odraz vremena bez imalo karikature i pretjerivanja. Istovremeno preispituje i moralne dvojbe, prikrivanje zločina kada dolazi iz “svetih” redova, opravdanost osvete i kaznu koja nedvojbeno slijedi za naše postupke.
Jedini smisao ovog našeg napaćenog života istinska je nepatvorena čovjekova dobrota.
Ovo je drugi Škifićev roman koji sam čitala i koji mi je potvrdio da Boris ulazi u moju kategoriju omiljenih domaćih autora. Velika je ovo priča o malim ljudima koje poput morske nemani iz otočke legende proždire surovost života i koju svakako trebate pročitati.
A što je vrijeme i ovaj trenutak prema vječnosti i što smo svi mi prema veličini svemogućeg vremena?
