Nguyễn Phan Quế Mai – Dijete prašine
Život je čamac. Kad se otisneš sa svog prvog sidrišta – iz majčine utrobe – povući će te neočekivane struje. Ako svoj čamac možeš napuniti s dovoljno nade, vjere u sebe, razumijevanja i znatiželje, bit ćeš spreman prebroditi sve životne oluje.
Skoro 3 milijuna Amerikanaca služilo je u Vijetnamu tijekom rata. Većina njih bili su mladi ljudi pa stoga ne čudi tadašnji nagli porast industrije seksa koja je uključivala stotine tisuća mladih Vijetnamki koje su radile kao seksualne radnice uglavnom zbog materijalne koristi. Neke su se dobrovoljno upustile u veze s američkim vojnicima sanjareći o boljoj budućnosti u dalekoj Americi i nadajući se da će ih njihov odabranik povesti sa sobom jednog dana kada se rat okonča. Iz tih veza nerijetko su se rađala djeca, takozvani ameroazijci, od kojih su se mnogi odrastanjem susretali s diskriminacijom i stigmatizacijom u društvu.
Mi smo nevoljeni
Vode nas nesposobni
Radimo nepotrebno
Za nezahvalne.
Neki, oni sretniji, ostajali su s majkama nakon povlačenja američkih trupa iz Vijetnama, dok su drugi završavali napušteni u sirotištima ne upoznajući tako ni majku ni oca. Školski kolege su ih zadirkivali, tukli i ismijavali karakteristike koje su im davale lice neprijatelja – okrugle plave oči i svijetlu kožu, ili tamnu kožu i gusto kovrčavu kosu ako su im očevi bili Afroamerikanci.
Ni Amerika ni Vijetnam nisu željeli ovu djecu koju su Vijetnamci prezirno nazivali “djecom prašine” – nevažnima poput mrlje koju se otrese sa sebe. Njihova sudbina bila je postati beskućnici i prosjaci, živeći na ulicama i parkovima južnovijetnamskih gradova, hraneći se jednim jedinim snom: doći do Amerike i pronaći svoje očeve.
Žena ne zaslužuje naslov majke samo činom rađanja, već godinama odgajanja djeteta, provođenjem besanih noći uz bolesno dijete, mnogim obrocima i razgovorima koje dijeli s djetetom, veseljem koje se u njezinu prisustvu udvostručuje i tugom koja se lakše podnosi samo zato što je ondje.
Sestre Trang i Quỳnh privučene lagodnim životom Trangine prijateljice Hân u Saigonu odluče napustiti obiteljska rižina polja kako bi u gradu zaradile dovoljno novaca i otplatile dugove svojih roditelja. Ubrzo shvaćaju da u tamošnjim barovima neće samo ispijati sajgonski čaj nego i zabavljati američke vojnike i odlaziti s njima u privatne sobe u stražnjem dijelu bara.
Djevojke iz bara imale su nadimke kako bi njihovo ime bilo lako izgovorljivo Amerikancima, ali i zato da prava narav njihova posla ne dođe do njihovih obitelji iz sela. No Trang se zaljubila, u plavokosog mladića koji je bio sve suprotno od muškaraca koje je do tada sretala u baru.
Mi smo samo vodeni zumbuli koji plutaju po površini rijeke. Ne daj da te struja povuče. Zaštiti sebe jer nitko drugi to ne može.
Phong je jedan od djece prašine. Ostavljen ispred sirotišta, nikada nije otkrio ni tko mu je majka ni tko mu je otac. Njegova tamna put otkrivala je samo to da je dijete afroamerikanca. Odgojila ga je časna sestra Nhá, no umrla je kada je Phongu bilo samo dvanaest godina. Iako je tijekom odrastanja upadao u loše društvo,
Phong se uspio izboriti za sebe i stvoriti obitelj, ali želja za odlaskom u Ameriku i potraga za njegovim pravim ocem u njemu ne jenjava. Stigma koju nosi prenosi se i na njegovu djecu koja u školi nemaju prijatelja, a djeca iz susjedstva ih se klone što je razlog više da se dokopa zemlje u kojoj će biti prihvaćeni.
Čak i ako te tvoji roditelji pronađu, budi oprezan, Phong. Nemoj tek tako nasjesti na njihove riječi zato što riječi mogu biti najopasnija zamka. Ako su te tek sad počeli tražiti, moraš pitati zašto? Jesu li stari i usamljeno i trebaju li nekoga da se za njih brine?
Dan je bio vojni pilot u vijetnamskom ratu. U Ameriku se vratio pun trauma i strahova. Želeći se uhvatiti u koštac s njegovim problemima, Danova žena Linda organizira im posjet Vijetnamu nadajući se da bi se povratkom Dan mogao suočiti sa svojim duhovima rata. No Linda ne zna za Danovu aferu s Kim, Vijetnamkom koji je ostavio trudnu i pokušao izbrisati iz života i sjećanja.
Mislila je da će osjetiti zadovoljstvo kada ga vidi kako pati. Ali sad je znala da patnja jedne osobe nikako ne može biti izvor zadovoljstva druge, i da osveta, ma koliko uspješna, neće nikada moći uskrsnuti mrtve.
Hoće li se sudbine ovih likova ispreplesti i kako, može li stvaran život ispisati sretan kraj ili je to rezervirano samo za bajke? Jesmo li spremni na odgovore na pitanja za kojima žudimo cijeli život ili bi bilo bolje da ih nikada nismo ni postavili niti saznali? Možemo li se odreći snova i želja kako bismo u miru proživjeli život i biti zahvalni za sitnice kojima nas je nagradio?
Nasilje je otrov. Kad počiniš nasilje ili mu svjedočiš, truneš od toga.
Ovaj nevjerojatno dirljivi roman autorica je pisala punih sedam godina. Likovi u romanu su izmišljeni, ali njihove priče nadahnute su stvarnim događajima o kojima je provela opsežna istraživanja. Deseci tisuća djece rođeni su u vezama između američkih vojnika i vijetnamskih žena, a da nikada nisu upoznali niti jednog od roditelja. Isto tako mnogi američki vojnici možda ni ne znaju da imaju djecu u Vijetnamu, dok ih neki i dalje neumorno traže ne znajući jesu li uopće živi. Priča o toj djeci podsjetit će vas na potrebu za empatijom i podrškom prema pojedincima i na važnost razumijevanja i prihvaćanja različitosti.
U spokoju koje majčinstvo pruža, njezini su strahovi zašutjeli te je napokon mogla čuti sebe, jasno i glasno, kao i osjetiti novootkrivenu hrabrost, naslijeđenu od generacija žena prije nje.
Nguyễn Phan Quế Mai ponovno je pošlo za rukom kroz živopisne likove napisati emotivnu priču protkanu dobro istraženom poviješću, suosjećanjem, ljubavlju i oprostom bez zauzimanja stava i osude. Obavezno pročitajte ❤️
Istina je da svaka zemlja ima svoje probleme i na nama je da vlastite živote živimo najbolje što možemo, bez obzira na to gdje se nalazili.