Amin Maalouf – Stijena Tanios
„U selu u kojem sam rođen stijene imaju ime. Postoji Lađa, Medvjeđa glava, Zasjeda, Zid i Blizanci, koji se također nazivaju Vampiričine grudi. Prije svega postoji i Kamen za vojnike. Odande se nekoć vrebalo kada je postrojba proganjala bjegunce. Nijedno se mjesto ne štuje više, nijedno nije bremenitije legendama. Međutim, kada mi se dogodi da u snu ponovno vidim krajolik svog djetinjstva, pred očima mi se pojavljuje jedna druga stijena. Ima izgled veličanstvenog sjedišta, izdubljenog i kao istrošenog na mjestu za stražnjicu, s visokim i ravnim naslonom koji se sa svake strane spušta poput naslona, i mislim da samo ona nosi ljudsko ime: Stijena Tanios.”
Naš pripovjedač opčinjen djedovim i lokalnim pričama o Taniosu koje su se prenosile s jedne generacije na drugu počinje neumorno ispitivati starce u selu o njemu, a posebno mu u rekonstruiranju priče pomaže djedov rođak Džebrail, strastveni zaljubljenik u lokalnu povijest. Godinama kasnije naš će pripovjedač pronaći i dokaze za sve te legende kako bi nam predstavio ovu nevjerojatnu priču.
Želiš samo činjenice? Činjenice se kvare, vjeruj mi, samo legenda ostaje, kao duša nakon tijela ili kao miris na putu kakve žene.
Mali libanonski planinski gradić Kfarjabda zajedno sa nekoliko okolnih seoskih gospodarstava pripada jednom gospodaru, šejhu. Svako jutro pred njegovim dvorcem okupi se mnoštvo ljudi kako bi mu uputili najljepše želje, a posebna je čast bila imati priliku vidjeti i poljubiti šejhovu ruku. Žene su također pohodile dvorac kako bi pomogle u tekućim i sezonskim poslovima, no često bi šejh, tijekom popodnevnog odmora odveo neku od njih hodnicima u posebnu sobu. U to vrijeme u selu je živjela i Lamia, djevojka neizrecive ljepote ,šarma, dobrote i radosti. Šejh, koji nije mogao odoljeti ženama, bacio je oko i na nju, no činjenica da je Lamia supruga njegovog upravitelja Geriosa, držala ga je podalje od nje. I Lamia se pokušavala kloniti šejha, iako je bio naočit i privlačan muškarac.
Najgori od vladara još uvijek nije onaj tko te tuče, nego onaj tko te obveže na to da tučeš samog sebe.
Kada Lamia konačno ostane trudna i rodi sina kojemu je sam šejh htio nadjenuti najprestižnije ime vlastitog roda, u selu počnu govorkanja. Taniosu je ipak Gerios dao ime, hineći da ga je sama Lamia izabrala, što šejh nije mogao odbiti. Činjenica da bi mu otac mogao biti i šejh, stvara Taniosu, koji već kao mladić ima sijedu kosu, nemir u duši i pokreće niz značajnih događaja. Već kao petnaestogodišnjak počeo je sijedjeti što se u to vrijeme smatralo znamenjem osobe koja se pojavljuje svakih nekoliko generacija kako bi ispravila nepravde i tražila pravdu.
Nadohvat ruke bila je biblioteka. Djela u biblioteci su živjela u svojim dragocjenim kožama, on ih je volio otvarati, slušati kako šušte, čak i ona koja će razumjeti tek nakon nekoliko godina. Jednog dana će ih sve pročitati, to je njemu bilo očito.
Taniosov život ispunjava koliko čudnovatost toliko i tragedija. Mladu ženu u koju se zaljubi i koja mu je već obećana njezin pohlepni otac odlučuje ipak udati za nećaka patrijarha, kršćanskog vladara koji je šejhov politički suparnik. Povrijeđen zbog odbačenog sina, Gerios u naletu bijesa ubija patrijarha te on i Tanios biježe na Cipar gdje se upletu u religijsku i političku bitku.
Ako se ponovno pred tobom zatvore vrata, reci sebi da ne završava tvoj život, nego samo prvi od tvojih života i da drugi život jedva čeka započeti. Ukrcaj se onda na brod, neki grad te čeka.
Sasvim sam slučajno naišla na ovu knjigu, pročitala ulomak i već mi je u nekoliko prvih rečenica bilo jasno da me čeka zanimljiva pustolovina ispričana nevjerojatno vještim pripovjednim stilom. Roman obiluje bogatim i slikovitim opisima, poetskim izrazima, složenim likovima koji se suočavaju s moralnim dilemama, svojim vlastitim traumama i unutarnjim konfliktima, promišljanjem o identitetu, sudbini i pojedinčevoj ulozi u svijetu.
Zar su me valovi života trebali odbaciti toliko daleko kako bih imao pravo na ovaj trenutak sreće? Intenzivan kao da je on svrha moje pustolovine. I njen kraj. I moje iskupljenje.
Čitajući imate osjećaj kao da je stvarno riječ o povijesnom romanu budući da nam autor pruža prikaz političkih, društvenih i vjerskih sukoba početkom devetnaestog stoljeća u Libanonu. Tek na kraju u bilješci pisca saznate da je roman nadahnut istinitom pričom tog vremena i to ubojstvom jednog patrijarha koje je počinio izvjesni Abu Kišik Maalouf, a sve ostalo: pripovjedač, njegovo selo, njegovi izvori i njegovi likovi samo su plod mašte ovog izuzetnog pisca. Ne čudi stoga da je Maalouf za ovaj roman dobio prestižnu francusku književnu nagradu Goncourt i da su mu djela prevedena na četrdesetak stranih jezika.
Ne donosi se odluka o odlasku na taj način. Ne procjenjujemo, ne nižemo prednosti i mane. U trenutku se bacimo u nepoznato. Prema drugom životu, prema drugoj smrti. Prema slavi ili zaboravu. Tko će ikada reći nakon kojeg pogleda, koje riječi, kojeg podsmijeha čovjek iznenada otkrije da je stranac među svojima? Kako bi se u njemu rodila ona hitnja da se udalji i da nestane.
Ne znam mogu li vam dati veću preporuku od ovoga: Kao što me ove godine oduševio Mbougar Sarr, kao što me prije desetak godina oduševio Zafon, tako me prije nekoliko dana oduševio Amin Maalouf, pisac čiji stil pisanja meni spada u sam vrh književnosti, koji stvori čarobnu izmaštanu povijest i svijet kojem se potpuno predate, priču s kojom živite i dišete na ispisanim stranicama sve do posljednjeg retka i likove o kojima još danima razmišljate.
Moja je Planina takva. Vezanost uza zemlju i čežnja za odlaskom. Utočište i prijelaz. Zemlja mlijeka, meda i krvi. Ni raj ni pakao. Čistilište.
