O, dragi svi na čitavom ovom bijelom svijetu, nikoga ne poznajemo, ni same sebe!
Ali malo, najmanje ipak se poznajemo.
I mitologije smo, tajanstvene. Svi smo mi tajne, to hoću reći.
To je vjerojatno jedina stvar na svijetu za koju znam da je istina.
William baš nema sreće. Izgleda da ga svaka žena kad tad ostavi. Često hladan i distanciran, ne može se baš pohvaliti ni vjernošću. Nakon što ga je Lucy ostavila, neko vrijeme je bio sa njihovom zajedničkom prijateljicom Joanne, a zatim je potražio sreću sa Estelle, no i ona je spakirala stvari i iselila se iz njihovog doma zajedno sa kćerkom Bridget. Lucyin drugi suprug David umire s čime se ona teško nosi.
Tuga je tako, o, tako samotna stvar, zato i jest strašna, mislim. To je kao da klizite po stijenkama vrlo visoke ostakljene zgrade, a iznutra vas nitko ne vidi.
William dane krati na Internetu i posjećuje stranicu o predcima na koji ga je Estelle pretplatila te saznaje da ima stariju polusestru za koju nikada nije čuo. Majka mu je taj dio prošlosti prešutila i tajnu ponijela sa sobom u grob. No Williama kopka kako je Catherine, koja je njemu bila divna majka, uopće mogla ostaviti malu kćerku i nikada je više ne spomenuti
Mi žudimo za autoritetom. Jednostavno žudimo. Bez obzira na ono što vam kažu, mi žudimo za osjećajem autoriteta. Osjećajem da smo u prisustvu te osobe sigurni.
Lucy i William oduvijek imaju poseban odnos, bez obzira na razvod, i ako postoji osoba na ovom svijetu s kojom bi William podijelio novootkrivenu tajnu i upustio se u pronalazak davno ostavljene sestre, onda je to Lucy. Ni jedno od njih dvoje ne zna što očekivati, zna li njegova sestra da ju je majka ostavila, je li još uvijek živa i što bi joj uopće mogli reći.
I dok sam se vozila s Williamom, došlo mi je da kažem, da pokažem rukom: ovo su moji ljudi. Ali nisu bili. Nikada nisam osjetila da pripadam nekoj skupini ljudi.
Neki odnosi nikada u potpunosti ne prestaju bez obzira koliko ljudi bili razdvojeni ili udaljeni, nekada se samo pretvore u neki drugi oblik. Lucy i William nakon ljubavnog odnosa i razvoda imaju divno prijateljstvo, tješe se i brinu jedno o drugom. Lucy je Williamu velik oslonac jer je jednostavno takva, blaga, nježna i empatična. Možda ju je takvom napravilo teško djetinjstvo ispunjeno neimaštinom i nevoljama. Vraćajući se u Williamovu prošlost, Lucy se vraća i u svoju, bolnu i pretešku. Ona ne zamjera, ona prihvaća, shvaća i razumije, koliko god ponekad bilo teško, da iza ljudskih fasada stoje slabosti, previranja, dvojbe i sumnje i pokazuje milost i razumijevanje čak i prema onima koju su je duboko ranili. Ako je Elizabeth Strout htjela postići da zbog Lucy poželimo biti bolje osobe, u tome je definitivno uspjela.
…ta gusta bliskost koja je ispunjavala prostoriju, kao da bi začepila grlo spoznajama o drugoj osobi; u nosnice bi se uvlačio – vonj misli druge osobe, samosvijest svake izgovorene diječi, trzaj blago odignute obrve, jedva primjetno pomicanje brade; nitko osim druge osobe ne bi znao što to znači; u takvom životu sloboda nije moguća.
I u “Zovem se Lucy” i u “O, Williame” Lucy nam se obraća direktno i imate osjećaj kao da sjedite s njom u dnevnom boravku, pijete kavu i slušate je kako vam prepričava svoj život. Toliko blaga i nježna unatoč svemu, Lucy je jedna od onih likova koji se pamte, koji u nama potiču želju za promjenom, želju da budemo poput nje, da ne osuđujuemo, da razumijemo i da oprostimo. Pustite Lucy da vam ispriča svoju priču i bit ćete joj silno zahvalni.
Bilo je nešto u njoj što se činilo duboko – gotovo iskonski udobno, onako kako to biva kada su određenu osobu roditelji voljeli.