Tommi Kinnunen – Rekla je da se ne kaje
Nasumičnost granica činila joj se čudno. Vodili su se veliki ratovi kako bi se granice pomaknule. Klaus je govorio o lebensraumu, a Finci o Velikoj Finskoj, i zbog toga su granične crte htjeli premjestiti na istok ili na zapad, ali ovdje usred pustoši pomisao na granicu činila joj se proizvoljnom. Što bi značilo da je ova hrpa kamenja bila postavljena desetak kilometara na jug ili na sjever? Iste kržljave gorske breze, isti kamenjar razjeden ledom.
Kad rat bukti, teško je donijeti ispravnu odluku, otići ili ostati, izabrati pravu stranu. Mnoge Finkinje odlučile su se za odlazak u Norvešku kako bi radile u stožeru njemačke vojske kao bolničarke, daktilografkinje, kuharice ili pralje.
I odlazak i ostanak bili su podjednako velike odluke, ali zahtijevali su drugačiju vrstu snage. Bilo je jednako teško gledati leđa žena kako se udaljavaju kao i vidjeti kako se u krajoliku smanjuju likovi onih koje su ostale. Obje su se skupine bojale, ali različitih stvari, jedna težine putovanja, druga dužine čekanja. I zato je najvažnije bilo odlučiti nabrzinu, jer i čekanje i hodanje bili su i dobar i loš izbor.
Ostavljene na molovima dok su se Nijemci vraćali kako bi branili Berlin, mnoge žene bojale su se dolaska sovjetske ili finske vlasti. Neke od njih već su bile u poodmakloj trudnoći, za njih se još i moglo naći mjesta na brodovima jer budući mali Nijemac u trbuhu osigurao im je kartu, no mnoge od njih koje niti nisu došle u Norvešku primarno zbog ljubavi nego u potrazi za poslom nisu imale valjan razlog zbog kojeg bi ih usputni njemački ljubavnik poveo sa sobom. Većina njih ionako je već u svojoj domovini imala obitelj.
Ponekad se činilo da se ratovanje tiče i žena, a ponekad ne. Naglašavalo se kako postoje dvije bojišnice, na jednoj se ratovalo protiv neprijatelja, a druga se nalazila kod kuće jer je čitav narod sudjelovao u borbi…. Kad su muškarce odveli na bojišnicu, žene su morale raditi i one stvari za koje se prije na njih nije računalo. Ali o njihovom radu nije se govorilo. O njima se šutjelo, pogotovo u vojsci, kao da su tijela poginulih sama ušla u ljesove i kao da su šinjeli sami od sebe postali čisti, kao da ih nitko nije oprao. Žene su se spominjale samo kao lotte koje su bile na ispomoći, kao majke koje su plakale za poginulima ili cure koje su se po ilustriranim časopisima smiješile s vojničkim kapama na koketno nakrivljenim glavama.
Uskoro ih zarobljava norveška vojska i odvodi u logor u kojem se nalaze i njemački zarobljenici. Tamo im režu kosu i briju glave ismijavajući se s njima i slikajući ih takve kako bi bile prepoznate kao nacističke priležnice i osramoćene. Kao norveške zarobljenice šalju ih na kamionima prema finskom zatvoreničkom logoru no jedan vojnik ostavio ih je usred ničeg zajedno sa njihovim putovnicama omogućujući im tako da se spase. Nailaze na graničarsku kolibu u kojoj se smještaju no njih pet odlučuje se, umjesto neizvjesnog čekanja na neizvjesno pješačenje do doma.
Na mnoga putovanja ljudi ne bi krenuli, mnoge velike odluke ne bi donosili kad bi unaprijed znali koliko to napora iziskuje. Stvari se mogu dovršiti samo kad se ne razmišlja previše o poslu koji treba obaviti, a nakon svega najbolje je pokušati sve zaboraviti.
Put ne poznaju, hrane gotovo da i nemaju, u koferima im je tek toliko odjeće da se putem ne smrznu i poneka deka, a niti na nogama nemaju bogzna kakvu obuću. No čini im se da je bolje riskirati otisnuti se na toliki put nego pričekati graničare koji bi itekako prepoznali značenje njihovih nasilno izbrijanih glava.
Istina, kao dijete, pa i kao mlada djevojka, hodala je kroz šume i prečacem prelazila pašnjake, ali onda je zbog nečega prestala to činiti. Možda je odrasla, a odrasli hodaju samo izgrađenim cestama i postojećim uličicama i više ne smatraju da je važniji smjer kretanja od puta kojim se hoda.
Iako potpuno različitih karaktera i dobi, pa i različite prošlosti i sudbina, žene se uspiju čvrsto povezati tijekom putovanja, bodriti i hrabriti jedna drugu, dijeliti i posljednji komadić zalogaja i pomagati prilikom prolaska kroz naročito teške i opasne dijelove puta.
Čovjek treba živjeti s ovakvim slučajnostima i ne isplati se kajati se zbog nečega što se ranije proživjelo, jer moglo joj se dogoditi da neki drugi izbor bude još i gori. Mogla je završiti na dnu Norveškog mora, pasti u ruke sovjetske vojske ili ležati u zajedničkoj bezimenoj grobnici uz cestu. Nema ničeg uzaludnijeg od kajanja zbog već donesenih odluka.
Znate kako često kažemo kako je žena ženi vuk, kako se žalimo da međusobno jedne drugima podmećemo i natječemo se? E pa ovaj dirljivi roman uvjerit će vas u žensku solidarnost, nevjerojatnu hrabrost i empatiju. Bez obzira što mislili o njima, o njihovom ponašanju u Norveškoj, pa čak i o njihovim odlukama u rodnoj Finskoj, ganut će vas njihove priče i željet ćete da sretno dopješače doma. Ovo je ujedno i oda svim onim ženama izvan bojišnica, i onima koje su ostale i onima koje su otišle, ženama koje su se nagledale više strahota od ponekih vojnika krpajući strašne ozlijede, pokušavajući olakšati patnju umirućima i zakapajući poginule. Možda su po tom svom životnom putu ponekad i zastranile, no tko smo mi da ih osuđujemo ako nismo hodali u njihovim cipelama?
U životu je sigurno samo to da se jednog dana rodiš, a drugog umreš. Sve ono između slučajnost je i nezgoda.
