Jose Saramago – Kolebanje smrti
Slijedećeg dana nitko nije umro. Ta činjenica, toliko protivna životnim zakonima, izazvala je u mnogim duhovima veliku pomutnju, što je posve opravdano, ako se prisjetimo da ni u jednom od četrdeset svezaka opće povijesti nije zabilježen baš niti jedan sličaj imalo sličan ovome, da prođe čitav jedan dan, svih njegovih izdašnih dvadeset i četiri sata, uključivši dnevne i noćne, jutarnje i večernje, a da nitko nije preminuo zbog bolesti, smrtonosnog pada, uspješno izvršenog samoubojstva, nitko, apsolutno nitko.
A nitko neće umrijeti niti idućih sedam mjeseci. Ne postoji ta bolest, taj nesretni slučaj niti duboka starost zbog koje bi netko umro. Čini se da je smrt uzela poduži godišnji odmor ili se jednostavno umorila od svih tih duša koje treba prevesti na drugu stranu. I iako bi možda bilo lako zaključiti da će neumiranje izazvati sveopće oduševljenje, jer ima li išta ljepše od toga da su osobe koje volimo zauvijek pokraj nas, ubrzo će se pokazati da to i nije tako dobra ideja koje se smrt sjetila. U trenutku kada su ljudi u toj neimenovanoj zemlji počeli živjeti vječno, neki su već bili teško bolesni, a neki toliko stari da su samo željeli zauvijek sklopiti oči i riješiti se ljudskog postojanja. No, ljudi smo, doskočit ćemo i tome, jer već pri samom prelasku granice, u zemlje u kojima smrt i dalje odnosi duše, moguće je umrijeti. Tako se neke obitelji odlučuju svojim najmilijima ostvariti želju za vječnim snom zbog patnje koju proživljavaju.
Ne odgovara ovakva situacija niti pogrebnicima koji su neumiranjem izgubili svoj posao, Katoličkoj crkvi koja više ne može propovijedati o uskrsnuću, osiguravajućim društvima koji više ne mogu prodavati svoje visoke premije za slučaj nezgoda i smrti, staračkim domovima čiji štićenici više ne umiru kako bi napravili mjesta za nove. Srećom, smrt se konačno dobro odmorila i u redakciju šalje pismo kojim obavještava ljudski rod da se od ponoći vraća svojim obavezama, a bit će i toliko dobra pa će ljude obavijestiti o nadolazećem umiranju tjedan dana ranije kako bi se uspjeli pripremiti. Samo jedno pismo nikako da stigne do svog primatelja, a rok za umiranje već mu je davno prošao. Vrijeme je da ga smrt osobno pokuša pronaći.
I dok Saramagova mašta nema granica, on uspješno provlači kroz ovaj roman kritiku društva i Crkve, licemjerje, profiterstvo u čudnim vremenima, moralne dvojbe i ljudsko nezadovoljstvo čak i kada su mu ispunjene najskrovitije želje. U romanu ne postoji niti jedan dijalog, sve izjavne rečenice dio su teksta, a kako možete vidjeti iz citata na početku ovog osvrta, poprilično su dugačke.
Hoće li vam se svidjeti ova knjiga? Ne znam, stil pisanja bez dijaloga možda neće svakome odgovarati, jednako kako vam možda neće odgovarati niti magijski realizam ako ne volite taj žanr, ali ja vam od srca preporučam ovog genijalnog pisca neiscpne mašte i ovu izuzetno zanimljivu knjigu.