Trojanci! Može li se biti išta krasnije?
Vjerujem da ne postoji osoba koja barem površno ne zna priču o Trojanskom ratu, priču koju smo saznali iz Homerove Ilijade, koja je i danas na popisu obaveznih lektira srednjih škola. No Homer je u svojem djelu opjevao samo posljednjih 50ak dana Trojanskog rata koji je trajao dugih 10 godina. Zato je Stephen Fry napravio lavovski posao i ispripovijedao nam priču o Troji, od samog početka njezinog stvaranja do propasti.
Priča počinje stvaranjem grada Troje koji je ime dobio po svojem utemeljitelju, junaku Trosu, unuku kralja Dardana. Drugo ime grada proizlazi iz imena njegova sina Ila. Do samog Trojanskog rata dogodit će se mnogo obrata, mnogo je junaka i njihovih krvnih veza spomenuto, ali uopće nije potrebno pamtiti sva imena, kako i sam Fry ističe već na početku. Temelj priče je otmica najljepše žene tog vremena, Helene, žene spartanskog kralja Menelaja. Lijepu Helenu oteo je trojanski kraljević Paris. Helenu mu je obećala božica Afrodita kada ju je proglasio najljepšom među božicama. Ne mogavši se pomiriti sa njezinom otmicom, Menelaj i njegov brat Agamemnon pozivaju sve nekadašnje Helenine prosce da ispune zakletvu koja ih obvezuje da prihvate i brane Helenu i njezinog muža. Brojna vojska ahejskih kraljeva kreće tada u rat protiv Troje.
Ljepota se možda čini kao jedan od najvećih blagoslova, ali može biti i kletva. Neki se rode s ljepotom od koje ljudi silaze s uma. Srećom, vrlo nas je malo takvih, ali naša moć zna donositi nelagodu, čak i izljeve boli.
Udar groma može raznijeti suparnika u atome, ali strelica ljubavi u stanju je razoriti čitava kraljevstva i olimpsku dinastiju kao takvu.
Evelyn de Morgan: Helena Trojanska
I Trojanci i Ahejci imaju svoje najbolje, najjače i najslavnije junake. Na trojanskoj je strani to Hektor, a na ahejskoj Ahilej. Ahileju je, uz mnoštvo proročanstava, prorečeno i to da će umrijeti nakon Hektora. Dugo Ahilej odolijeva uništiti trojanskog junaka. Nakon žučne svađe sa Agamemnonom koji mu je nanio veliku nepravdu čak se i povlači iz borbe, no kada Hektor ubije njegovog najprisnijeg prijatelja i ljubavnika Patrokla, Ahilej se bez razmišljanja priključi borbi kako bi ga osvetio. Prema proročanstvima, Ahilej je mogao birati između dugog i anonimnog života, i kratkog, ali slavnog i izabrao je ovo potonje. Čini se da svi mi žudimo za svojevrsnom slavom i priznanjem. U tome ni drevni junaci nisu bili iznimka.
„Čudna li je naša smrtnička žudnja za slavom. Možda jedino na taj način ljudi mogu doći među bogove. Besmrtnost nam ne donose ambrozija i ihor, već povijest i slava. Kipovi i epopeje.“
Ahilej je imao samo jednu slabu točku, svoju petu, petu za koju ga je majka Tetida držala dok ga je uranjala u rijeku Stiks kako bi postao besmrtan. Baš u tu petu pogodila ga je odapeta Parisova strelica.
Ranjivosti i manjkavosti koje svako ljudsko biće ima prizivaju nam u sjećanje tu prvu Ahilejevu petu. Svaki je veliki prvak otad, u ratu baš kao i u sportu, minijatura Ahileja, njegova umanjena slika i prilika, trunčica podsjećanja na pojam stvarne velebnosti.
Ilustracija Dražena Jerabeka
Je li Parisov hitac bio njegovo djelo ili mu je ruku vodio bog streličarstva Apolon? Iako Zeus nije dozvolio da se previše miješaju, neki od bogova itekako su pomagali svojim omiljenim smrtnicima.
Nije bio ni lutkar ni taktički velemajstor. Nije ni imao živaca za povlačenje svakog konca. Nije mu se sladilo promatrati ploču s prstima na sljepoočnicama, udubljen u analitičke misli, i predviđati sve poteze i protupoteze. Dobro protresi sve skupa, pa vidi što će biti, to mu je bio pristup. Pripali fitilj i povuci se na sigurno. Pusti da se čovječanstvo sasvim samostalno raskomada.
Ilustracija Dražena Jerabeka
Trojanski rat naposlijetku je završio prevarom Ahejaca koji su svoje brodovlje povukli izvan pogleda Trojanaca kako bi ih uvjerili u svoje povlačenje. Na obali su ostavili samo masivnog drvenog konja. Misleći kako je to dar bogovima, Trojanci su konja uvukli unutar svojih zidina čime su, niti ne sluteći, u grad uveli i najveće ahejske ratnike koji su uslijed noći kriomice izašli iz konja i razorili grad.
Stephen Fry napisao je fantastično djelo uklopivši brojne junake i bogove, njihova porijekla i rodoslovna stabla u lako čitljivu i zanimljivu priču, priču koja daje cjelokupni prikaz nastanka i pada Troje. U fusnotama nam pak donosi brojne zanimljivosti i manje poznate podatke, objašnjava etimologiju i ostavlja nam reference na svoja prijašnja dva djela “Mitove” i “Junake” u kojima se možemo pobliže upoznati sa pojedinim događajima i likovima. Čitati njegova djela prožeta humorom, dobro istraženim mitološkim činjenicama i odličnom karakterizacijom likova pravi je užitak.
„Katkad se ono što je zapisano rukama bogova mora iznova zapisati rukama ljudi.”
