Hila Blum – Kako voljeti svoju kćer
Vidim raznorazne čudne načine na koje majke pripremaju svoje kćeri za život i u tome uvijek ima boli. Moja majka nije govorila, nije pitala i nije objašnjavala, ona je djelovala, nije prepuštala stvari slučaju, a tako ni ja.
Kad joj susjeda Ora pokuca na vrata, Joela će konačno otkriti istinu o svojoj kćeri Lei. Godinama ju nije vidjela, prethodnih mjeseci razgovarale su samo jednom, rekla joj je da putuje posvuda, da je trenutno na Tajlandu. No Lea je u Nizozemskoj, u gradiću Groningenu, ima dvije kćeri i supruga. Joela shvaća da o njezinom životu ne zna ništa i baca se u potragu, pretražuje Internet i društvene mreže, po prvi puta vidi lica svojih unuka. Kontaktira Leinog supruga Johana, predavača na akademiji za kazališnu umjetnost, ali odgovor ne dobiva, čini se da cijela obitelj ignorira njezino postojanje. Prvi put kad je uživo vidjela svoje unuke stajala je preko puta njihove kuće ne usuđujući se prići bliže. Pod okriljem mraka konačno prilazi prozoru i ima priliku vidjeti Leu koju je toliko voljela, kojoj je dala sve što je mogla, a koja ju je jednostavno odstranila iz svog života.
One su bile neki drugi ljudi, nova vrsta, a istovremeno s tim i djevojke kao i sve druge u svim drugim vremenima. Zemlja na kojoj su se nalazile i dalje se vrtjela oko svoje osi u istom smjeru i istom brzinom, sunce je sjalo i uzdizalo se, i sve te ostale zamorne stvari.
Dok je Lea odrastala, Joela je bila fascinirana njome. Pružala joj je bezuvjetnu podršku, imala razumijevanja za njezine promjene raspoloženja, ispunjavala gotovo svaku želju. Ponekad joj je i sama prisutnost supruga Meira bila previše, dovoljna joj je bila Lea, a on kao tihi svjedok njihovog postojanja, osoba s kojom će moći razgovarati o njoj, koja je Leu voljela jednako kao i ona i koju je zanimala kao i nju. Dok je trudnoću zbog svoje anksioznosti jedva izdržala, rođenje Lee za nju je bio magičan trenutak, svu svoju pažnju i ljubav usmjerila je na to čudo života pokušavajući ispraviti sve ono loše što je zamjerala vlastitoj majci, nedostatak ljubavi, pažnje i razgovora.
Stotinu, tisuću puta zagledala sam se u nju i pomislila, oduzimaš mi dah. Ponekad sam joj to i rekla, toliko si lijepa, do ludila, a Lea bi samo zakolutala očima i ukočila lice, i ja sam znala da je razočarana tim pogledom punim ljubavi, slijepim za njezine nedostatke.
U kojem trenu se počela širiti pukotina u njihovom odnosu, male greške koje su dovele do toga da ju njezina kćer potpuno izostavi iz svojih planova, iz svog života i da joj oduzme mogućnost uživanja u unukama? Ne dobiju se upute za biti majka niti za biti kćer. Guraš najbolje što znaš i možeš. Nadaš se najboljem. Nekada se diviš samoj sebi kako si uspjela, nekada tražiš te neprimjetne greške koje su bespovratno razorile vaš odnos. Može li ljubavi biti previše?
No priče i majkama i kćerima uvijek se nalaze negdje usred radnje, gledaju unazad prema točki nastajanja, ali početak ne postoji. To je jednostavno i uvrnuto: Početak neprestano izmiče unazad. Kao svemir, ili brojevi, početka nema.
Hila Blum napisala je izvanredan roman o emotivnim i zamršenim odnosima majki i kćeri, o nepredvidljivosti života, sitnicama kojima je protkano odrastanje, traumama koje nosimo duboko u sebi, nepravdama koje pokušavamo ispraviti odgajajući iduću generaciju i posljedicama ponekad nesvjesnih izbora i odluka.
No bile smo dinastija kćeri jedinica, moja je majka bila jedinica mojoj baki, ja sam bila jedinica svojoj majci, u našim domovima mi smo bile jedini svjedoci naših života, naša priča nikada se nije dijelila sa sugovornicima, i ni pred kime se nije morala skrivati, njome je vladalo samo sjećanje, bile smo same u tome, i budući da smo izgledale obično, nitko ni u što nije posumnjao.
Ništa u ovom romanu nije patetično, ničeg nema previše, taman je tuge i boli zbog odbačenosti onih koji su nam centar svijeta. Pred nama je izuzetno talentirana autorica čije riječi nas navode na promišljanje jednako kako ona svoje promišljanje nudi nama.
Sada kad razmišljam vidim da me nesretne obitelji nisu zanimale, baš nimalo, zanimao me samo jad sretnih, osrednje slomljenih obitelji. Obitelj u kakvoj sam i sama odrasla, obitelj kakvu sam zasnovala.