Svi smo mi putnici koji prelaze s jedne obale na drugu, iz ovoga svijeta u nirvanu. Ali valovi su veliki i struje su jake. Na nešto se moramo osloniti kako bismo stigli na drugu obalu. To nešto može biti književna umjetnost, koju vi želite stvarati. Mislit ćete da će vam profesija koju izaberete služiti kao čamac ili splav koji će vas prevesti na tu drugu obalu. Ali ako dobro razmislite, možda otkrijete da taj čamac ili splav ne nosi vas, nego vi njega. Možda će na drugu stranu rijeke sigurno stići samo oni među vama koji duboko cijene taj paradoks i istinski uživaju u njemu. Književnost i umjetnost nisu samo ono što će vas nositi; one su i ono za što morate dati život, oko čega se morate truditi i što morate nositi na ramenima dok ste živi.
Prva Kyung-soon Shinina knjiga “Molim te, pazi na mamu” bila mi je jedna od najboljih pročitanih knjiga prošle godine. Zato i ne čudi što sam njezinu novu knjigu sa oduševljenjem dočekala.
Kako ocjenjujemo istinu i dobrotu? Gdje se skrivaju pravda i poštenje? Nasilno i korumpirano društvo brani međusobnu komunikaciju. Društvo koje se boji komunikacije ne može riješiti ni jedan problem. Traži nekog na koga će prebaciti odgovornost i postaje još nasilnije.
Nazvao ju je nakon punih osam godina da joj kaže kako je profesor Yoon u bolnici i da neće još dugo. Sjećanja na njihovo odrastanje, na posljednji susret, na puštanje kada ni sama nije bila sigurna je li to zbogom i li doviđenja, tihi odlazak kako ne bi pokvarila uspomene na vrijeme kada su jedno drugom bili oslonac, vratio je Jung Yoon u osamljene dane na sveučilištu, dane kada je shrvana majčinom smrti prvi puta slušala profesorovo predavanje. Tada ih je ugledala, Myungsuha i tajanstvenu djevojku opećenih ruku, Miru, koju profesor nije prozvao. Privukli su joj pažnju i danima je razmišljala o njima dok joj jednog dana slučajno nisu pritekli u pomoć kada ju je bujica prosvjednika odnijela i ozlijedila.
Tko može predvidjeti dane koji će tek doći? Budućnost nagrne i ne preostaje nam ništa drugo osim da krenemo naprijed sa svojim sjećanjima. Sjećanje čuva samo ono što želi. Naš život poškropljen je uspomenama, ali to ne znači da su naše ili tuđe uspomene sjećanja na stvari koje su se doista dogodile.
Starenjem jedni druge nimalo bolje ne volimo i nimalo bolje ne razumijemo značenje života i smrti. Znanje ne dolazi s godinama.
Nekoć sam mislila da podijeljene tajne uvijek zbliže ljude. Zato sam iz potrebe za većim bliskošću s nekom osobom otkrivala svoje tajne za koje nisam željela da itko drugi zna. I bila strahovito nesretna kad bih saznala da se tajne koje su mi jako važne, koje sam čuvala za sebe i koje mi je bilo strahovito teško izgovoriti, već sutradan šire naokolo kao nešto posve beznačajno. Mislim da sam tad shvatila da te otvaranje srca drugoj osobi neće nužno zbližiti s tom osobom, nego možda osiromašiti. Mislila sam i da će se čovjek jače s nekim zbližiti suosjećajući u tišini.
Saznala je tada da Miru nisu samo ozlijeđene ruke nego i duša. Željela je da joj se povjeri i tako zacijeli svoje ožiljke iako su i njezini bili duboki. Njih troje jedno drugom bili su oslonac i snaga u previrućim vremenima, u doba nemira i prosvjeda, stvarajući pritom iskrena i duboka prijateljstva i prve ljubavi. No život nije bajka, neke priče nemaju sretne završetke, a sazrijevanje sa sobom donosi i nošenje sa gubitcima i prihvaćanje stvarnosti kakva god ona bila.
Život od nas u svakom trenutku zahtijeva žrtvu i teške odluke. Živjeti ne znači prolaziti kroz prazninu ništavila nego kroz mrežu odnosa među raznim stvorenjima, od kojih svako ima svoju težinu, obujam i teksturu. Budući da se sve uvijek mijenja, naša nada nikada neće umrijeti.
Uvijek kad pomislim da su mladi ljudi simpatični, znam da starim. Ali starenje nije loša stvar. Starenje znači da će jenjati skrivena zavist koju osjećam prema onima koji proživljavaju mladost i valovi gubitka koji me preplave kad vidim njihov žar, i da će ostati samo nada da će oni slobodno i nesputano koračati kroz život.
Predivna priča o prijateljstvu i u najgorim vremenima toliko lirično napisana, iskreno će vas ganuti. Ako ste voljeli Kyung-sook Shinin roman “Molim te, pazi na mamu” i ovaj će vam se zavući pod kožu.
Kyuong-sook Shin u romanu ne otkriva konkretno razdoblje niti ne objašnjava političku situaciju u Koreji tog vremena vjerujući da se ono što se događa likovima moglo dogoditi bilo kada i bilo gdje u svijetu. Naglasak romana je na dubokim, iskrenim odnosima koji i u najgorim vremenima određuju naše živote, stvarajući tako jedne od najljepših i najupečatljivijih uspomena koje sa sobom nosimo kroz život.
Za mene, pjesnika koji je bavljenje riječima i hrvanje s njima pretvorio u svoju profesiju, vrijeme u kojemu živimo vrijeme je stalnih kušnji. U ovom trenutku u kojem su riječi izgubile svoju vrijednost, vremenu kojim stoga vladaju nasilne riječi, rijeke natekle i požutjele od izglanjelosti, izgubio sam želju govoriti o riječima.
Uvijek kad za nešto kažem da je bilo davno, imam osjećaj da negdje hodam. Možda smo sačinjeni od onih iskustava koje razumijemo tek nakon što prođe toliko vremena da ih možemo opisati kao davne.