ITAMAR VIERA JUNIOR – ISKRIVLJENI PLUG
Tko bi došao, bio bi tuđinac, mogao je zauzeti zemlju, saditi i živjeti na njoj. Mogao je ograditi svoj vrt i u slobodno vrijeme obrađivati zemlju na obali rijeke. Mogao je jesti i živjeti od zemlje, ali gazdama je dugovao poslušnost i zahvalnost.
Bibiana i Belonisia dvije su sestre koje žive na plantaži u Agua Negri. Jednog dana u kovčegu ispod bakinog kreveta pronađu nož. Blistav poput komadića zrcala koje im je nedostupno, jer ogledati se mogu samo u riječnim vodama, privukao ih je toliko da su ga poželjele kušati. No oštrica noža zauvijek je promijenila njihove živote, jednoj sestri oduzela govor, a drugu učinila njezinim glasom.
Među stvarima koje sam ponijela sa sobom bilo je nešto što me najviše boljelo, a to je bio moj jezik. Ranjeni jezik koji je posljednjih godina proizvodio zvukove za riječi koje se Belonisia stidjela izreći, zbog čudne buke koja je zamijenila njezin glas. Jezik koji ju je odmaknuo od nijemosti, proizašle iz straha od odbijanja i ruganja ostale djece. I koji ju je toliko puta oslobodio od zatvora kakav tišina zna biti.
Kako to obično biva, sa godinama su se sestre udaljile, dapače Bibiana je svoj glas odnijela daleko sa sobom kako bi se borila za prava radnika i njihova prava na zemlju. Njihovi roditelji samo su radnici na plantaži, ništa ne posjeduju osim glinene kućice i onoga što sami posade, uberu i požanju, a i od toga moraju odvajati dio za gazde.
Tko bi došao, bio bi tuđinac, mogao je zauzeti zemlji, saditi i živjeti na njoj. Mogao je ograditi svoj vrt i u slobodno vrijeme obrađivati zemlju na obali rijeke. Mogao je jesti i živjeti od zemlje, ali gazdama je dugovao poslušnost i zahvalnost.
Oslobođenje od ropstva samo je formalno. Sada se njihov narod ne naziva robovima nego radnicima i stanovnicima, ne tuče ih se i ne kažnjava bičevima jer se to po zakonu ne smije, ali odnos prema njima ostao je isti. Nemaju pravo zarađivati, nemaju pravo graditi čvršće nastambe, u nasljedstvo djeci nemaju za ostaviti ništa. Ovise isključivo o dobroj volji veleposjednika koji nerijetko zemlju prodaju drugima tretirajući radnike na njoj kao komade namještaja koji dolaze uz glinene kuće.
Strah je bio bezvremen i oduvijek je bio dio naše povijesti. Strah onoga tko je iščupan iz svoje zemlje. Strah da nećeš izdržati putovanje morem i kopnom. Strah od kažnjavanja, od poslova, od vrela sunca, od duhova tih ljudi. Strah od hodanja, strah od neudovoljavanja, strah od postojanja. Strah da im se nećeš svidjeti, da im se neće svidjeti što radiš, tvoj miris, tvoja kosa, tvoja boja kože.
Stariji bespogovorno svoj radni vijek i dalje poklanjaju vlasnicima plantaža povećavajući im pritom prihod, no mlađe generacije počinju se buniti, zahtjevaju prava na zemlji, sigurnost i komadić na kojemu su generacije njihove obitelji odrasli za sebe, pravo na zaradu i dostojanstven život.
Gazde više po zakonu nisu smjeli držati robove, ali i dalje su ih trebali. Zato su robove počeli zvati radnicima i stanovnicima. Stoga su stalno podsjećali radnike kako su oni dobri, kako su dali utočište crncima koji nisu imali dom, koji su lutali od mjesta do mjesta i tražili gdje bi mogli živjeti. Podsjećali su in na to kako su dobri jer više nisu imali bič kojim bi kažnjavali narod.
Iskrivljeni plug roman je napisan iz perspektive triju pripovjedačica i svaki dio priča nam nevjerojatnu priču o bivšim robovima, njihovoj patnji i teškom radu te odnosu prema njima nakon ukidanja ropstva. Autor je doktor etničkih i afričkih studija, kao i geograf s golemim iskustvom mjerenja zemlje, a ovaj roman sažima njegov petnaestogodišnji život na terenu u ruralnim zajednicama u brazilskoj agrikulturalnoj zabiti te obiluje brojnim drevnim ritualima i vjerovanjima.
Ova zemlja, gdje raste šuma, gdje raste caatinga, gdje rastu buriti i palma, bez rada je ništa. Ne vrijedi. Vrijedi samo onima koji ne rade. Onima koji ne znaju ni iskopati rupu, koni ne znaju ni sijati ni žnjeti. Ali ljudima poput nas zemlja vrijedi samo ako se radi na njoj. Bez rada, zemlja je ništa.
Velika preporuka za ovaj roman koji upečatljivo progovara o nepravdi, borbi za prava i istinu, ljubavi i radosti čak i u najmračnijim vremenima, snazi duha i nepokolebljivosti i ljudskom dostojanstvu.
Belonisia je bila gnjev koji nadilazi vrijeme. Bila je kći snažnih ljudi koji su prešli ocean, koji su odvojeni od svoje zemlje, koji su ostavili smove iza sebe i u ozgnanstvu sagradili nov i blistav život. Kći ljudi koji su sve prevladali, trpeći nametnutu im okrutnost.