Olga Tokarczuk – Bizarne pripovijesti
Čovjek koga vidiš ne postoji zato što ga ti vidiš, već zato što on gleda tebe.
Volite li bizarne priče? I što je to uopće bizarno? Jesu li to ekscentrični likovi kojima ova zbirka priča obiluje, nadnaravni svjetovi u koje ponekad ulaze kako bi se suočili sa svojim najvećim strahovima i istražili različite aspekte ljudske prirode? Ili su to potpuno nerealne, nama teško zamislive situacije u budućnosti koje, kad malo bolje razmislimo, i nisu toliko nemoguće?
Zašto na svijetu uvijek jednima manjka svega, a drugi se brane od preobilja? Zašto djetinjstvo traje toliko nerazmjerno dugo da poslije manjka vremena za odraslost, za razmišljanje i za učenje na vlastitim pogreškama? Zašto ljudi, iako žele činiti dobro, čine zlo? I zašto je tako teško biti jednostavno sretan?
Zbirka sadrži 10 priča i sve su poprilično različite. Naći će se ovdje za svakog ponešto pa će tako primjerice ljubitelji distopije uživati u pričama Transfugij i Posjet, dok će se ljubiteljima magičnog realizma svidjeti priče Zimnica i Šavovi. Već prvom Olginom pričom Putnik, o muškarcu otpornom na sve uobičajene strahove svijeta koji je u mladoj dobi patio od noćnih mora u obliku tamne prilike čovjeka, a nakon šezdeset godina mu se isti taj lik muškarca ukaže u odrazu prozora, jasno je da ćete uroniti u neobičan svijet gdje je sve moguće, gdje se stvarnost isprepliće s maštom i gdje je granica između te dvije krajnosti vrlo tanka.
Žalost je čudna, posve neracionalna emocija. Neće više ništa promijeniti. Ništa neće opozvati. Spada u te beskorisne i jalove osjećaje od kojih nema nikakve koristi.
Tu je i priča o takozvanoj Zelenoj djeci, djeci zelenkaste boje kože i iste takve zamršene frizure koja se glasaju poput divljih zvijeri, hodaju četveronoške, izlažu se sunčevoj toplini, spavaju na zemlji i hrane se samo biljkama. Jedan ostarjeli gospodin koji je čitav život ovisio o majci nakon majčine smrti hranit će se samo preostalom zimnicom koju pronalazi u stanu. Drugi će pak gospodin, isto u godinama, ostavši sam, iznenada primijetiti da su se stvari koje je dotada poznavao potpuno promijenile. Poštanske marke odjednom su okrugle, sve čarape po samoj sredini imaju šavove, a sve kemijske olovke pišu samo smeđom bojom.
Ne možeš vidjeti nešto što te ne sadržava. Sužnji smo samih sebe. Paradoks. Zanimljiva spoznajna perspektiva, ali i fatalna pogreška evolucije: čovjek vidi uvijek samo sebe.
. Meni osobno najviše su se svidjele posljednje dvije priče, Brijeg Svih Svetih i Kalendar ljudskih blagdana. Brijeg svih svetih priča je o neobičnom istraživanju skupine maloljetnika i o tajni dobro uščuvanih tijela rimskih mučenika koja bi se po svim zakonima prirode trebala raspadati no koja netaknuta hodočaste svijetom. Kalendar ljudskih blagdana također je priča o jednom tijelu koje se već više od tristo godina održava na životu i na poseban dan reanimira kako bi uskrslo za spasenje ljudskog roda. Obadvije priče preispituju koliko smo daleko spremni otići kako bismo održali privid naših uvjerenja.
Nijedan organski probavni sok ne može izaći nakraj s naprednom ljudskom kemijom. Krave su jele smeće i neprobavljeno ga nosile u svojim želucima. To je ono što ostaje od krava, rekle su mi. Tijelo nestaje, pojedu ga kukci i grabežljivci. Ostaje ono što je vječno. Smeće.
Danas znamo da se čovjek rađa kao bomba različitih potencijala i da razdoblje odrastanja ne znači obogaćivanje i učenje, već prije postupnu eliminaciju mogućnosti. Iz bujne divlje biljke na kraju se pretvaramo u nešto nalik na bonsai – smanjenu, okresanu i ukočenu minijaturu vlastitih mogućnosti.
Olga Tokarczuk svojim se pričama dotakla mnogobrojnih tema, od interakcije čovjeka s prirodom do moralnih dilema i preispitivanja nekih ustaljenih normi i vjerovanja. Prošlost se miješa sa sadašnjošću i budućnošću, no glavni element svake priče je otuđenost čovjeka bez obzira na sva moguća tehnološka dostignuća. Uništavamo prirodu, uništavamo jedni druge, sami smo sebi najveći neprijatelj.
Životinje su majstori u prepoznavanju nakana, znaš? Od njih bismo to mogli učiti, ako nam uopće padne na pamet. Kad bih posjedovala tu sposobnost, znala bih što želim učiniti i zašto. Prihvatila bih to spokojno, bez ikakva nemira.
Neke njezine priče mogu vam se učiniti provokativnima, neke nerazumljivima, za neke nećete znati kamo će vas točno odvesti no ako pažljivo čitate vidjet ćete da će vas gotovo svaka natjerati na razmišljanje i preispitivanje svijeta u kojem živimo i moguće budućnosti. Čitajte Olgu svakako.
Ako je svijet stvoren po mjeri čovjeka, zašto osjećamo da nas prerasta? Zašto nam se prirodne pojave čine zastrašujućima ili sramotnima? Odakle znamo da je nešto dobro, a nešto zlo? Odakle nam sposobnost strogog prosuđivanja? Zašto je svijet svijetom nedostajanja?
