Tolike su stvari znale izgledati ljepše dok nam nisu bile blizu.
Od kraja 18. do skoro samog kraja 20. stoljeća brojne su građevine širom Irske bile prenamijenjene u praonice rublja u kojima su radile djevojčice, djevojke i žene pod skrbi redova časnih sestara. „Moralno posrnulim“ ženama crkva je nudila utočište i pokajanje, ali ta mjesta bila su ona na kojima je Bog davno rekao „Laku noć“. Naime, one koje su tamo radile, u takozvanim Magdalenskim praonicama tretirane su kao roblje, zastrašivane i primoravane na besplatan rad, a crkva se bogatila. Prije par godina u Irskoj su pronađene masovne grobnice djece, neoznačene, bez ikakvih podataka o umrloj djeci. Bila su to djeca nesretnih djevojaka i žena koje su potražile utočište u tim domovima ili ih je država smjestila tamo.
Bill Furlong skromni je trgovac ugljenom i otac pet djevojčica. Njegova majka je bila jedna od „posrnulih“ žena, ali imala je sreću i zadržala ju je gđa Wilson kod koje je radila kao sluškinja. Bill je imao koliko toliko sretno djetinjstvo, iako su mu se u školi izrugivali i nazivali ga pogrdnim imenima, ali vraćao se kući u kojoj je vladao sklad, u kojoj ga se poticalo na učenje, a gđa Wilson ponašala se prema njemu kao prema vlastitom sinu.
Ovdje imam tek sobičak, ali nikada nisam u nj ušao a da sve nije bilo na svojem mjestu, onako kako sam i ostavio. Kao da živim u svojoj vlastitoj sobi i ako želim, mogu ustati usred noći i najesti se. A koliko drugih može reći to isto?
Jedne večeri dostavljao je ugljen do samostana i u spremištu ugljena naišao na djevojčicu koja je jedva stajala na nogama, grubo ošišanu i prljavu. Iako su časne sestre pokušale opravdati njezinu pojavu i mjesto na kojem ju je Bill pronašao djevojčinom voljom, Billa taj susret nije prestao kopkati. Mogao je zaboraviti taj susret kao što mu je žena savjetovala jer su redovnice svoje narudžbe redovito i bogato plaćale, mogao ga je zaboraviti i zbog upozorenja susjede kako je to sve povezano na višoj razini, mogao je otići poput licemjera na misu i gledati samo svoja posla, brinuti samo o dobrobiti svojih djevojčica. Nažalost, drugi su okretali glave, bojali se autoriteta i kazne koja ih je čekala za pobunu protiv nepravde, protiv dobro poznate umreženosti u crkvenim redovima jer tim institucijama upravljala je Katolička crkva u dogovoru sa irskom državom.
„Što bih ja mogao imati protiv djevojčica“ nastavio je. „Moja je majka jednom bila djevojčica. A usudio bih se kazati da isto vrijedi i za vas, kao i za polovinu svih nas.”
Bill, empatičan i osjetljiv kakav je, nije mogao okrenuti glavu, nije mogao prestati razmišljati o strahotama koje su tamo prolazile mnoge žene, nije mogao prestati razmišljati o njihovim otetim bebama, o njihovom izgledu i pogledu punom patnje. Kad bismo barem svi bili poput Billa, ne okretali glavu i ne bojali se ustati protiv nepravde.
Kako se samo osjećao lagan i visok hodajući uz ovu djevojku, a srce mu je ispunila neka svježa, nova i neprepoznatljiva radost. Je li moguće da je najbolji dio njega izlazio na površinu u svom punom sjaju?
U sjajnom prijevodu Tatjane Radmilo, Claire Keegan donosi dirljivu i emocionalnu priču, priču koju ćete htjeti pomnije istražiti, priču o ljudskoj dobroti i hrabrosti pojedinca. Velika je to priča, mračan je to dio irske povijesti, ne ponovilo se. Ova mala knjiga iznimno je vrijedno djelo, jedno od onih koje je potrebno čitati kako bismo shvatili da i pojedinac može puno učiniti ako ne okreće glavu od tuđe patnje, ne pokorava se nepravednim pravilima i digne glas za sve one čiji se glas ne može čuti. Obavezno čitajte. Od mene preporuka do neba.
Dok su prelazili rijeku, pogled mu se ponovno zaustavio na vodi crnoj poput piva, koja je mračno tekla – i dio njega zavidio je rijeci jer je znala kojim tokom treba ići, kako je lako voda slijedila svoj utabani put, tako slobodno do otvorena mora.