Želimo li sve ispričati jasno i detaljno… onda taj život treba prokopati sa svih strana: i s početka, i s kraja, i po sredini. A ako budemo marljivo kopali, iskopat ćemo nešto šta nas neće obradovati. Jer kako strancima prikazati svaku sudbinu? Sažetkom. Nazivom poglavlja…Zaviriš u svako i uplašeno ustukneš; tko bi uopće želio golim rukama dotaknuti električne vodove tog visokonaponskog života.
Taškent, glavni grad Uzbekistana, nekada je bio pod vlašću SSSR-a pod kojim se brzo industrijalizirao, a tijekom drugog svjetskog rata naseljavaju ga razni doseljenici. Tako je i Katja stigla u Taškent, kao ratno siroče. Jedne večeri k sebi ju je pozvao Jurij Kondratič, odrasli muškarac i švercer, obljubio je i predložio da se skrasi kod njega. Njemu se svidio njezin prevrtljivi karakter, obasipao ju je odjećom i poklonima, a ona je imala siguran krov nad glavom i postala jedna od njegovih najvještijih prevarantica. I živjeli bi tako dok jednom od njih ne bi dosadilo da Katja nije ostala trudna. Nije ona željela dijete, ali nije htjela ni da joj itko oduzme išta njezino, a Jurij je predlagao upravo to, da se djeteta riješi.
A Vera…to je uzvišeno ime – to je istina, to je ono što ti drži glavu iznad blata, ne dopušta ti da padneš…
Surova Katja svojoj je Vjerki priuštila uništeno djetinjstvo, ispunjeno batinama i njezinom odsutnošću. Ono malo roditeljske ljubavi Vjerka je dobila od “strica” Miše – beskućnika, bivšeg logoraša i alkoholičara kojeg je slučajno srela i spasila sa ulice. Iznimno talentirana, sa velikom moći zapažanja, Vjerka postaje slavna slikarica. Ali pamćenje joj nije baš najjača strana jer Dinu je srela nekoliko puta i nikako da je zapamti. A Dina je naumila napisati knjigu o njoj, o svom rodnom gradu, o djetinjstvu, o svim neobičnim likovima koji su joj prošli kroz život u Taškentu, kojih se još sjeća iako joj neka sjećanja blijede, o različitim narodima i kulturama koje su se slile u njezin rodni grad, o tim Taškenčanima koje prepozna čim progovore – jer svi oni govore pravilni ruski jezik.
Likovi iz mog djetinjstva nagomilali su se iza kulisa sjećanja i zahtijevaju izlazak na pozornicu. A ja čak i ne znam koga bih prvog na nju pustila, koji je od njih najdostojniji povesti tu paradu polulude rodbine, susjeda, poznatih i jednostavno neobičnih ljudi, koji su zapeli u poslijeratnom Taškentu.
Sunce – eto što nas je spajalo, povezalo i izmiješalo kao glinu, od koje je svatko od nas oblikovao svoju sudbinu. Sunce nas je hranilo i grlilo, utiskujući svoje vruće poljupce na naša oguljena lica. Svi smo mi bili djeca sunca.
Dina Rubina svoju priču ne pripovijeda kronološki, pripovijeda ju onako kakva su nam i sjećanja, ponekad se pojavljuju u kontinuitetu, a ponekad nasumično lete od jednog događaja do drugog. No s lakoćom isprepliće događaje predivnim stilskim izražajem, pripovijedajući povijest jednog multikulturalnog grada, umećući u vlastitu povijest fiktivne likove.
I sama ta vještina razumijevanja drugih, koja se pokazala u ekstremnim uvjetima svih mogućih emigracija i jest jedna od najboljih osobina prljave ljudske prirode… Ono, što na zapadu nazivaju bezličnom riječju “tolerancija”… Ali nije to tolerancija, nego prisilno milosrđe, najobičnije pokoravanje svojega ja – kad shvatiš da nisi bolji od drugoga, kao što ni taj drugi nije iznad tebe…
Čitajući imate osjećaj kao da je Taškent i vaš grad, kao da ste zajedno sa Katjom, Vjerkom i Dinom sve to i sami proživjeli, njihova sjećanja postaju i vaša. A kad knjiga toliko vješto dočara i grad i radnju i likove jednostavno znate da je autorica napisala vrhunsko djelo.
Gradovi bi morali dugo živjeti – duže od ljudi. Oni se moraju mijenjati potpuno i veličanstveno, graditi temeljito i bez žurbe, ulice i trgovi trebali bi dobiti jedno ime za vijeke vjekova, spomenici stajati nepokolebljivo… Loše je kad ljudsko sjećanje nadživi gradsko, osobito kad je riječ o tako čarobnu i plemenitu gradu kao što je bio Taškent, koji je sve nas čuvao i štitio, a mi njega, eto, nismo.
Dina Rubina (19.09.1953., Taškent) jedna je od najprominentnijih ruskojezičnih izraelskih književnica. iplomirala je glazbu na Taškentskom konzervatoriju. Radila je kao dramaturginja i scenaristica, neko je vrijeme živjela u Moskvi, a 1990. preselila se u Izrael. Prve su joj priče objavljene u časopisu Yunost. Autorica je pedesetak djela, od čega desetak romana. U njezinu su fokusu židovska i izraelska povijest te njihovo preplitanje s ruskom kulturom. Dobitnica je niza internacionalnih nagrada, među kojima treba istaknuti najveće rusko priznanje, „Veliku knjigu“ za roman Na sunčanoj strani ulice 2007., koji je bio nominiran i za ruskog „Bookera“, te 2006. dospio u finale nagrade „Jasna Poljana“. Po njezinim su djelima snimljeni filmovi i televizijske serije. Djela Dine Rubine prevedena su na tridesetak jezika.